Udruženje „Dajte nam šansu“ obilježava 15 godina uspješnog rada i djelovanja u javnom prostoru Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo. Tim povodom, predsjednica Udruženja, Ines Kavalec, bila je gošća Sarajevskog jutra.
– Nije malo. Baš kad pripremamo sad taj jedan važan događaj da obilježimo tih velikih 15 godina i kad smo neku retrospektivu vidjeli gdje smo bili, gdje smo sad i šta smo sve prošli… Dakle, trnovit put. Ne mogu reći da je tu bilo, niti jednostavno, niti lako. 15 godina je veliko – istakla je Kavalec.
-Vratila bih se na taj neki početak 2011. godine kada smo osnovani i gdje smo sad kao društvo, kao sistem. Dakle, naravno, ne govorim sad da je „Dajte nam šansu“ u cijelosti sve to promijenilo, ali dali smo jedan značajan doprinos – ne mogu biti skromna, sad u tome. Pobrojat ću te neke krupne stvari koje ostaju iza nas, bili mi ili ne bili za 5-10 godina kao Udruženje, ali „Dajte nam šansu“ je zaista uradilo konkretne stvari koje će dočekati neke nove i nove generacije, jer djeca s poteškoćama u razvoju će se rađati i postojat će dok je i ovog svijeta. Po meni krupne stvari su kartice koje su pravo prvenstva, ali za roditelje koji imaju djecu s poteškoćama u razvoju. Zašto to naglašavam? S obzirom na to da obično kad roditelj dođe sa djetetom s poteškoćama u razvoju, pa i ljudi ga puste, evo čisto iz nekih moralnih razloga. Definitivno je pitanje dobre volje, pa i puste da prije dođe na red negdje – šalter, doktor, nije ni važno – dok ima i onih koji su poprilično i grubi i neempatični po tom pitanju. To znači da roditelj, jedna mama koja treba neki pregled mora povesti svoje dijete da bi ona imala pravo prvenstva ili da ostavi svoje dijete nekome. Vrlo je to teško. Dakle, baviti se djetetom s poteškoćama u razvoju – nije da komšinica neće, nije da bliža rodbina neće, ali prosto nemaju iskustva. Dakle, mi moramo imati neko iskustvo i znanje kako bismo mogli se baviti ili pomoći u radu sa djecom s poteškoćama u razvoju, što znači da je vrlo teško da se organizuju po tom pitanju – poručila je Kavalec.
-I vrlo često, dok se nije usvojila ova inicijativa, mame, roditelji, nisu vodili brigu o svom zdravlju, da ne kažem što drugo – od papirologije, svega onoga što njih čeka kao i svaku drugu porodicu, svakog drugog građanina. Ova inicijativa, mislim 2014. je usvojena, gdje roditelji imaju pravo prvenstva na način da mama kad dođe kod ljekara, ako je ostavila komšinici svoje dijete na sat vremena, ona će taj pregled završiti što prije da bi se vratila kući svome djetetu. U svim javnim ustanovama, ne samo zdravstvenim, nego u svim javnim ustanovama, porodice imaju pravo prvenstva, što je jako olakšalo, ali ono što bih istakla – što je natjeralo ili, žargonski rečeno, poguralo roditelje da vode brigu o svom zdravlju. Da više neće mama reći „ja nemam gdje sa svojim djetetom“, nego će otići na jedan prevenirajući pregled. I moram naglasiti da porodice ne moraju biti član udruženja „Dajte nam šansu“ – dakle, to nije uslov – jer ovo je negdje na nivou kantona; ko god želi, tu karticu kod nas se izradi i dobije, i može da je koristi – istakla je Kavalec.
-Asistenti u nastavi, o kojima se sad mnogo priča… Mi smo bili ti prvi koji su uveli asistente u nastavu, pa ja više ne znam, 2014. čini mi se ili 2015. godina, gdje smo startali sa studentima koji su završna godina svih društvenih smjerova koji imaju negdje i u prirodi njihove buduće profesije da će se baviti ili doći u susret sa djecom s poteškoćama u razvoju. Dakle, ti asistenti u nastavi su otvorili vrata gdje danas pričamo na ovaj način kako pričamo o važnosti postojanja asistenata u inkluzivnom obrazovanju – dodaje Kavalec.
Čitav razgovor poslušajte u videu:
