Salkić: Deklaracija NSRS-a je pritisak da se novom visokom predstavniku “vežu ruke”
Uslovi za zatvaranje OHR-a nisu ispunjeni, na sceni je sinergija sa vanjskim faktorima. Treba podsjetiti javnost da su svi ključni politički akteri u Bosni i Hercegovini, kako domaći tako i međunarodni, ranije jasno definisali uslove (program 5+2) pod kojima je moguće zatvoriti Ured visokog predstavnika. Ti uslovi do danas nisu ispunjeni. Od postizanja tog dogovora, vladajuća struktura iz RS-a svjesno radi na tome da se uslovi ne ispune, kako bi u OHR-u stalno imali dežurnog “političkog rivala”, ističe Salkić
Dodaje s druge strane, ne smije se zanemariti činjenica da je Narodna skupština RS ovu deklaraciju usvojila jednostrano, glasovima predstavnika srpskog naroda. Često vidimo da oni ove korake ne poduzimaju sami. Aktivnosti koje provode NSRS i Vlada RS-a rade se u dosluhu i saodlučivanju sa određenim međunarodnim faktorima izvan Bosne i Hercegovine. Riječ je o akterima koji nisu dobronamjerni i ne žele funkcionalnu državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi svi građani bili ravnopravni, već otvoreno favorizuju separatističku politiku vlasti u RS-u.
Kaže postoji jasna koordinacija između poteza Banje Luke i onih međunarodnih centara moći koji bi željeli da Bosna i Hercegovina ne postoji, I dodaje: Cilj deklaracije je Paraliza države i zaleđivanje Bonskih ovlaštenja
“Krajnja namjera politike iz RS-a jeste paralizovati međunarodnu zajednicu i institucije Bosne i Hercegovine. Time nastoje stvoriti pretpostavke da u narednom koraku separatizam postane opšteprihvaćena opcija, te da podjelu BiH prihvate čak i oni koji danas čvrsto stoje na strani cjelovite države. To su aktivnosti koje su na tragu ratnih ciljeva podjele zemlje i ostvarivanja politika koje su dovele do genocida.”
Istorijska lekcija: Pasivnost međunarodne zajednice uvijek je bila zloupotrijebljena
U javnosti se s pravom pojavljuje bojazan da bi eventualno “zaleđivanje” Bonskih ovlaštenja bilo pogubno, jer se tada ne bi mogli spriječiti antidržavni i separatistički potezi. Sličnu situaciju smo već imali u prošlosti.
Podsjetimo, nakon odlaska Miroslava Lajčaka, međunarodna zajednica je zbog vlastite neodlučnosti zauzela stav da se Bonska ovlaštenja više ne koriste, u nadi da će time podstaći domaće institucije i lidere na dogovor. Ta opcija mirovanja Bonskih ovlasti trajala je više od deset godina.
Pokazalo se da su tu pasivnost međunarodne zajednice grubo zloupotrijebili Milorad Dodik i njegove političke strukture. Tek pred kraj mandata Valentina Inzka, a potom i kroz angažman Christiana Schmidta, ova ovlaštenja su ponovo aktivirana.
“Ne bi bilo čudno da neko u međunarodnoj zajednici ponovo procijeni kako visoki predstavnik ne treba donositi odluke umjesto domaćih izabranih zvaničnika. Međutim, vrijeme bi brzo pokazalo da je to pogrešna procjena. Zagovornici separatizma, predvođeni Miloradom Dodikom i njegovim vanjskim mentorima, neće odustati od namjere da zemlju pretvore u nemoguću državu. On to radi koristeći ustavne mehanizme koje mu je dao Dejtonski sporazum, ali svjesno ignoriše da je istim tim sporazumom predviđen visoki predstavnik koji te blokade treba da razriješi.” Odmah nakon usvajanja deklaracije u NSRS-u, uslijedio je odgovor u vidu Memoranduma probosanskih stranaka koje imaju svoje zastupnike u Parlamentarnoj skupštini BiH. U ovom dokumentu poziva se na sve suprotno od onoga što traži Banja Luka – zahtijeva se striktno zadržavanje institucije OHR-a i prisustva međunarodne zajednice sve dok se u potpunosti ne ispunie svi ranije definisani.
