Gostujući u emisiji „Špica“ na TVSA, zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Mia Karamehić-Abazović, govorila je o godišnjici stravičnog masakra u ulici Vase Miskina (današnja Ferhadija), ali i o trenutnom društveno-političkom kontekstu, položaju civilnih žrtava rata te otporu relativizaciji prošlosti. Karamehić-Abazović je u emisiju uvedena ne samo kao političarka, već prvenstveno kao civilna žrtva rata – djevojčica sa historijskih snimaka koja je preživjela jedan od najkrvavijih dana u opkoljenom Sarajevu.
Sjećanje koje ne blijedi: Sladoled, užasni krici i prekinuto djetinjstvo
Iako priznaje da bi voljela da ta sjećanja ne postoje, Karamehić-Abazović se jutra 27. maja 1992. godine sjeća izuzetno dobro. Imala je nepunih osam godina i jedva dvadeset kilograma kada je sa majkom izašla u grad, privučena rijetkom ratnom radošću – kamionom mljekare “Milkos” i mogućnošću da dobije sladoled.
“Mama je stala na trenutak da kupi novine, a onda je uslijedila užasna eksplozija. Mene je detonacija odbacila. Kada sam pokušala otvoriti oči, sve je bilo puno dima, čestica i prašine. A onda su krenuli ti užasni, nezaboravni krici”, prisjeća se Karamehić-Abazović.
Prvi joj je u pomoć pritekao komšija Vlado, a odmah zatim i komšija Emir, koji je na poznatom snimku nosi prema vozilu hitne pomoći. Emir je, kako kaže, pokušavao sakriti nju od majke koja je u tom trenutku ostala bez noge, ali i majku od nje, kako se ne bi vidjele u tako stravičnom stanju.
Društveni i politički kontekst: Odnos prema žrtvama i borba protiv hegemonističkih ideja
Karamehić-Abazović se osvrnula na sistemske propuste u postratnom periodu, naglašavajući da su institucije morale učiniti mnogo više za boračku populaciju i civilne žrtve rata, posebno na polju psihološke podrške i zapošljavanja.
“Tek sada borci u Kantonu Sarajevo imaju savjetovališta za PTSP. Moj suprug je proveo rat u specijalnoj jedinici i znam koliko je takva njega bila potrebna ljudima”, rekla je, dodajući da je ranije sistem civilne žrtve tretirao isključivo kao socijalnu kategoriju, što smatra ponižavajućim. Navela je primjer svoje majke, profesorice, koja se odmah po dobijanju prve proteze 1993. godine vratila na posao. Istakla je i apsurde birokratije u kojoj su invalidi morali svake dvije godine ići na komisije da se utvrdi “da li im je noga u međuvremenu narasla”, što je na federalnom nivou u proteklim godinama konačno ukinuto i zakonski uređeno.
“Osjećam ogroman prezir prema ljudima koji ovakva mjesta i komemoracije koriste za skupljanje političkih poena, a 30 godina su na vlasti i ništa nisu promijenili”, poručila je.
O govoru Sabine Ćudić i suštini agresije
Komentarišući reakcije na nedavni govor njene stranačke kolegice Sabine Ćudić u Vijećnici, Karamehić-Abazović je oštro odbacila optužbe o relativizaciji opsade Sarajeva. Pojasnila je da je bila prisutna i da je stranim delegacijama lično pokazivala s kojih je položaja Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a gađao Vijećnicu i civile.
“Taj sukob nije počeo jer su se ljudi devedesete probudili i odlučili da se kolju. Sve je počelo sa memorandumom SANU-a. Cijela ta velikosrpska hegemonistička ideja Slobodana Miloševića i vojnog vrha bila je ideja za premoć i vlast. Naravno da su Bošnjaci u BiH bili najveće žrtve te agresije jer su kao najbrojniji pružili najveći otpor toj ideji, kao što su u Hrvatskoj žrtve bili Hrvati, a na Kosovu Albanci. Priča je bila o beogradskoj moći na cijelom ovom prostoru”, naglasila je Karamehić-Abazović, dodajući da svođenje rata na isključivo religijski ili etnički kontekst zapravo ide u korist retorici Milorada Dodika, koji na Zapadu pokušava prikazati da su Srbi ovdje ratovali da bi “zaštitili Evropu”.
Pogled u budućnost i državna imovina
Na kraju, zastupnica se osvrnula i na aktuelna politička dešavanja, ostavku visokog predstavnika Christiana Schmidta i rasprave o Dejtonskom ustavu, koji je nazvala “ludačkom košuljom”, ali i jedinim dokumentom koji trenutno čuva suverenitet i nedjeljivost BiH.
Poručila je da nikakvi politički memorandumi ne mogu promijeniti činjenicu da je Ustavni sud BiH jasno definisao državu kao jedinog titulara državne imovine.
“Za masakr u Ferhadiji Sarajevsko-romanijski korpus uopšte nije procesuiran pred domaćim pravosuđem. Važno je da se pravda ustanovi kao nepobitna činjenica, kako bismo konačno završili sa prepucavanjima i krenuli dalje, ka budućnosti”, zaključila je Mija Karamehić-Abazović.
-
-
-
-
