Ratna novinarka Gorica Bukić: “Nismo pucali oružjem, ali smo branili istinu i moral ljudi”

Postojala su vremena kada se novinarstvo mjerilo hrabrošću, a ne klikovima, kada se istina izgovarala iz rovova, a mikrofon nosio kao teret i kao štit. Gorica Bukić pripada toj generaciji novinara, generaciji koja nije pitala hoće li preživjeti prilog, nego hoće li ga završiti. Njeno ratno novinarstvo ostalo je upisano u kolektivno pamćenje Krajine, dok njeni današnji stavovi o stanju profesije zvuče kao tiho, ali ozbiljno upozorenje da sloboda medija nije osvojena jednom zauvijek.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Gorica Bukić radila je u Radio-televiziji Cazin gdje je, kako kaže, novinarstvo prestalo biti posao i postalo pitanje opstanka. Emisija „Zlatni ljiljani“, koju je realizirala, bila je više od radijskog programa – bila je veza između rovova i civilnog života, između boraca i njihovih porodica.

– Za tu emisiju nosila sam uher težak 15 kilograma i odlazila na prve borbene linije. Snimala sam u rovovima, bolnicama, na ratištima. To nisu bile priče iz kancelarije, nego priče koje nose život – rekla je Bukić u razgovoru za Fenu. 

Program se emitirao iz studija Radio Cazina, ali su ga preuzimali i drugi mediji, uključujući Radio Bihać. Emisije su se slušale s posebnom pažnjom, a povratne reakcije slušalaca ostale su joj duboko urezane u sjećanje.

– Ljudi su govorili “Dok čujemo vaš glas, znamo da je sve u redu i da četnik nikad neće ući u Cazin”. To povjerenje je najveća nagrada koju jedan novinar može dobiti – kaže Bukić.

Rad u ratu značio je stalnu izloženost opasnosti. Granate su padale u blizini studija, a ponekad i direktno kao odgovor na emitirani program. Bukić se sjeća trenutaka kada je, usred emisije, morala zadržati mirnoću kako agresor ne bi osjetio strah.

– Studio je bio pun gostiju, Volhov je pao blizu Cazina, a ja sam promijenila temu u sekundi. Nisam smjela dati do znanja da su postigli cilj. U ratu novinar ne smije pokazati slabost. – prisjeća se Bukić

Posebno potresni bili su terenski izvještaji iz bolnica tokom završnih operacija rata.

– Sve je bilo krvavo, doktori, pacijenti, vreće s amputiranim organima. Tada sam prvi put izgovorila rečenicu koju i danas osjećam: smrt ima miris. I zaista ga ima – rekla je Bukić.

Danas, s vremenske distance, tvrdi da je ratno novinarstvo zahtijevalo neustrašivost, ali i jasnu vrijednosnu poziciju.

– U ratu biti novinar značilo je biti artiljerac u medijima. Nismo pucali oružjem, ali smo branili istinu i moral ljudi – ističe Bukić.

Govoreći o promjenama u profesiji, Bukić pravi jasnu razliku između nekadašnjeg i današnjeg vremena, ali upozorava da sloboda nikada nije bila bez ograničenja.

– Nekada ste imali Savez komunista. Znalo se ko je podoban, a ko nije. Poslušni su napredovali, neposlušni su plaćali cijenu. Ali danas je, po meni, još strašnije. Danas više niste gospodar vlastitih misli – rekla je i dodala da savremeni pritisci dolaze tiše, ali su često efikasniji.

– Ako pokušate reći ono što mislite, često vam ne preostaje ništa drugo nego sud. To nije sloboda, to je privid slobode – smatra Bukić.

Za svoj rad Gorica Bukić dobila je brojna priznanja. Već 1997. godine proglašena je najboljom novinarkom za reportažu, uz zvanično priznanje da je riječ o najboljem televizijskom projektu te godine. Ipak, posebno emotivno govori o nagradi Društva novinara Bosne i Hercegovine iz 2021. godine, kada je jednoglasno izabrana za najbolju radijsku novinarku u Bosni i Hercegovini.

– Rekli su mi da su svi članovi žirija pitali “Je li to ona ratna novinarka iz Krajine?” I kad su potvrdili da jeste, glasanje je bilo jednoglasno. To se ne zaboravlja – prisjeća se.

Godinu kasnije, dodjela Povelje Grada Bihaća za višedecenijski rad u novinarstvu, humanost i borbu za društvene vrijednosti, dodatno je potvrdila njen status novinarke čiji je profesionalni put duboko vezan za zajednicu u kojoj živi.

Danas Gorica Bukić i dalje radi u Radio-televiziji Unsko-sanskog kantona, mediju u kojem je provela najveći dio svog profesionalnog vijeka. Iako su se okolnosti, tehnologija i društveni kontekst promijenili, njeno shvatanje novinarstva ostalo je isto, kao javne odgovornosti i borbe za istinu.

– Novinarstvo se ne radi zbog funkcije, niti zbog moći. Radi se zbog ljudi – poručila je Bukić, svjesna da današnje vrijeme traži drugačiju vrstu hrabrosti, ali ne i manje dosljednosti.