Stav u rodnom mjestu heroja odbrane Žepe: Boli nepravda prema Avdi Paliću, Zlatni ljiljani su se drugima davali i za manje stvari

Obećavali su nam da će nam pomoći da realizujemo projekat, nikad nisu ispunili. Kuću jednog komandanta ne možemo da obnovimo. To je sramota. Sramota je za državu.

Na ulazu u žepsko selo Krivače, iznad guste jutarnje magle koja se razlijeva niz padine, otvara se jedinstven pogled na krajolik.

Tamo nas dočekuje naš domaćin Hazim Pirić, saborac velikog bosanskog sina Avde Palića.

Zajedno krećemo prema kući Avde Palića, čovjeka čije ime, kako ćemo se uvjeriti i tokom ove posjete, živi u sjećanjima mještana. Njegovo ime je sinonim za patriotizam, otpor, ljudskost.

Heroj Avdo Palić rođen je 4. aprila 1958. godine u Krivačama. Kao nadaren student bio je stipendista Titovog fonda, a nakon što je diplomirao u Sarajevu, mašinski inžinjer Palić 1990. godine odlazi predavati u Mašinsko-tehničkoj školi u Vlasenici.

Nakon što je pala Vlasenica, 4. aprila 1992. godine, Avdo Palić je došao u Žepu. Tamo je sreo Esmu, s kojom je zajedno studirao u Sarajevu. Vjenčali su se nakon pola godine i u godinama agresije postali roditelji dvije djevojčice.

Hazim svoja sjećanja na rahmetli Palića počinje rečenicom “Bio je dobar čovjek, to se više neće roditi…”

Naš sagovornik govori nam o Palićevoj snažnoj ličnosti, o njegovim sposobnostima, hrabrosti i nepokolebljivoj ustrajnosti, ali, povrh svega, o njegovoj svjesno podnesenoj i velikoj žrtvi koju je dao za svoj narod i domovinu.

– Avdo je bio školovan, pismen. Volio je red, disciplinu, poštovao je hijerarhiju, stručnost. Na početku agresije, kada smo se organizovali, promijenili smo dva, tri, komandira čete. Pošto je Avdo bio kapetan prve klase iz bivše Jugoslavije, kad smo ga molili da on preuzme, postavio je uvjet da ga slušamo kao da je prava vojska – jer drugačije ne zna raditi. Dakle disciplina i poštovanje. Složili smo se i osnovali četu, koja je funkcionisala besprijekorno – prisjeća se Hazim.

Rahmetli Palić je našeg sagovornika, i još jednog borca, izabrao da budu njegova pratnja.

– Bilo je puno terena, trebalo je da neko ide s njim u obilaske linija. Kad su vidjeli iz drugih sela, iz Podžeplja, Plana, kako to kod nas funkcioniše, počeli su nam se pridruživati, i za neka dva mjeseca smo se zvali odred Četvrti juli, jer smo tad imali oko 300 boraca u sastavu. I svi koji su nam se pridruživali uvjet je bio isti – da se mora poštovati hijerarhija i stručnost. Uvijek se moralo znati ko je kriv za šta – kaže on.

Kako naglašava, branili su se 24 sata. Napadi su, i zbog samog položaja, bili intenzivni, a Palić je svakom napadu odolijevao.

– Kad su vidjeli iz Žepe kako to funkcioniše u oktobru je došla delegacija Žepljaka i zamolila Avdu da siđe u Žepu i da preuzme komandu nad cijelom regiju. Avdo i ja smo sišli i zvanično je postao komandant žepske regije i formirao odrede. Bio je komandant do samog pada – navodi on.

Od pada Srebrenice 11. jula vodile su se borbe za Žepu.

Rahmetli Palić uspio je dogovoriti sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem evakuaciju stanovnika Žepe.

Evakuacija je počela 25. jula, a završena je 27. jula. Tog dana, jedini koji nije napustio Žepu u konvojima za evakuaciju bio je komandant Palić. Riječima “Ja sam taj Avdo kojeg tražite”, heroj odbrane Žepe prkosno je otišao u smrt

S Avdom sam hodao cijeli rat, međutim, sudbina je tako htjela, bio sam ranjen kad je Žepa padala pa nisam tad bio s njim. Žepa se mogla i odbraniti. Mi smo se 13 dana nakon Srebrenice herojski branili, ni jedna linija nije pukla, ali kad 13 dana ne dobijaš ni municije ni konzerve hrane… Da je bilo volje da 24. divizija krene, kao što su nam obećali, oni bi nas popustili, ali nije bilo volje. Nekome nije bilo u interesu da se spasi Žepa, a Avdo je svoj život dao za majke, žene i djecu boraca Žepe i dva srebrenička sela. On je bio izašao među vojsku, ucijenili su ga. Mladić je rekao da on siđe, ili će napraviti kao u Srebrenici. Kad su govorili Avdi, nemoj ići dolje, on je odgovorio “Šta ću ja među svojim borcima ako im pobiju žene, djecu i majke. Kod mene je porodica izašla, nije pošteno, kako da ja njima objasnim” – priča naš sagovornik.

Palić je iz Žepe odveden 4. augusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS-a, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik Vojske RS-a Željko Mijatović.

Na osnovu posmrtnih ostataka zaključeno je da je Palić ubijen pucnjem u glavu i to s leđa.

Potraga je trajala 14 godina. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Nakon neuspješne DNK-a analize Palić je ukopan na mezarju u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK-a je obavljena u augustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazano je da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića. Ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Želeći posebno ukazati na njegovu dobrotu i sve vrijednosti koje je u sebi nosio, Hazim se prisjeća i jedne anegdote.

– Bio je prepošten čovjek. Ispričat ću samo jednu anegdotu. Bila je glad u Žepi 1993. godine a Esma, Avdina supruga, je tada bila rodila prvu kćerku. Nije imala dovoljno ni mlijeka da je hrani, davali su joj friško kravlje mlijeko, iako nije zdravo za bebu, ali nije imala da zasladi. Ja sam u nekom vojnom magacinu našao možda sto grama šećera i odnio to Esmi. Navečer kad je Avdo došao kući i vidio šećer pitao je odakle joj. Shvatio je da nisam imao odakle drugo uzeti osim iz vojnog magacina. Bez obzira što sam bio uz njega svo vrijeme, natjerao je da mi uzmu izjavu i rekao mi da ću odgovarat za to što sam ukrao iz jednice. Ja mu kažem “Avdo bolan, tvom djetetu”. A on odgovara “Kad si bio tako dobar patriota, borac, što nisi uzeo i svim bebama, svoj djeci u Žepi podijelio, nije samo moje dijete”. Imao je razumijevanje prema svakom – prisjeća se on.

Nažalost, osim porodice rahmetli Avde Palića, njegovih saboraca, i nekolicine drugih, niko nije pokazao interes i opredjeljenje da se sačuva spomen na njega, upozorava Hazim.

I spomen-obilježje šehidima ovog mjesta, među kojima je i brat našeg sagovornika, podigli su mještani. 

Tako danas kuća Avde Palića stoji u ruševnom stanju, iako bi, kao podsjetnik i opomena, trebala odveć biti obnovljena.

– Poslije agresije, niko se nije interesovao za njega, samo se Esma borila. Ona je već narušenog zdravlja, jedna kćerka je tu, druga je vani. Jedino ako mi Avdine komšije, rođaci, prijatelji, zapnemo svim silama, da ovo očistimo, ne vidim da može drugačija… Obećavali su nam da će nam pomoći da realizujemo projekat, koji je već napravljen, nikad nisu ispunili. Mi smo kao jedno udruženje uradili koliko možemo, nemamo svoju općinu, nema ko da nas finansira.

Kuću jednog komandanta ne možemo da obnovimo. To je sramota. Sramota je za državu.

Ali Avdo je to znao i u ratu, a to je i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović rekao, da se očekuje puno nepravde. Avdo je rekao “Opet će se borci, ako odbrane, sami morati boriti”. I moramo se sami boriti. Strašno me boli nepravda prema Avdi. Sve mogu da podnesem, ali nevjerovatna je činjenica da Avdo nikad nije odlikovan, ni jednim ordenom. To je meni nepojmljivo. Zlatni ljiljani su se davali i za manje stvari – ističe Pirić.

Avdo Palić dao je svoj život, a u njegovom djelu je poruka svi moramo biti više požrtvovani u našim zadaćama.

– On je dao svoj život. Kod njega je otac umro na putu u zbjegu, drugi dan smo išli da ga ukopamo, nije bio uz svoju porodicu, imao je starog oca, bolesnu sestru, a bio je s vojskom. Žrtvovao je život za majke, djecu, boraca, i da niko ne kaže – On nije dobio to priznanje.

To me strašno boli. Danas kad nekom spomenemo kažu da je to zastarilo. Ne može zastariti. Ne može zastariti Avdina borba… – poručuje jasno saborac Avde Palića.

Sa Hazimom obilazimo i još nekoliko mještana Krivača. U riječima svakog od njih osjeća se duboko poštovanje prema djelu Avde Palića, kao čovjeka koji je svojim životom zadužio Žepu i Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, osim tog živog sjećanja, nužno je podsjetiti na potrebu da ono bude i materijalno ovjekovječeno, kroz obnovu kuće Avde Palića.

Iako je mali dio ovjekovječen u Spomen-sobi u Žepi, potrebno je realizirati projekat obnove kuće.

Heroj odbrane Žepe, veliki bosanski sin, zaslužio je toliko, i mnogo više.

Uoči još jedne godišnjice pada Žepe, našu posjetu završavamo s nadom da će naredna biti dočekana uz završen projekat obnove njegove kuće, kao ispunjenje barem jednog malog dijela duga prema onome što je on uradio za svoj narod i domovinu.