Svaki pokušaj razgovora o stradanjima i zločinima na ovim prostorima nerijetko se neutrališe dobro poznatom izrekom: „A šta su oni nama uradili?“ O ovoj temi, u kontekstu promocije svoje nove knjige „Afektivne snage etničkih politika, a šta su oni uradili nama“, u emisiji Špica govorio je autor, profesor međunarodnih odnosa prof. dr. Adis Maksić.
Objašnjavajući šta ga je potaknulo na istraživanje ove tematike, profesor Maksić navodi da je ideja proizašla iz njegovih putovanja po zonama sukoba poput Ruande, Kašmira i Libana. Prema njegovim riječima, primijetio je zajedničke crte u načinu na koji suzbijamo i razumijevamo konflikte.
„Kada se priča o stradanju onog drugog, uglavnom se ta priča neutrališe sa tom izrekom ‘a šta su oni nama’. Budući da dolazim iz teorije afekta, želio sam istražiti koji su to psihološki i neuronaučni fenomeni koji dovode do toga da ljudi ne mogu o stradanjima diskutovati u izolaciji, nego ih stalno moraju povezivati sa sobom i sa stradanjima svoje strane“, istakao je Maksić.
Kako emotivne konstrukcije oblikuju političke stavove
Govoreći o tome koliko je teško izaći iz takvih narativa, Maksić naglašava da su ljudi prije svega emotivna bića. Iako često smatramo da do političkih stavova dolazimo čisto racionalno, neuronauka pokazuje da je naš razum konstantno prožet senzibilitetima stvorenim kroz narative, socijalizaciju, medije i obrazovanje.
„U svakom nacionalnom narativu postoji ta dimenzija viktimizacije – ‘mi smo bili žrtve, mi smo nevini, drugi su loši’. Kada odrastate na tom narativu, on vas onemogućava da osjetite empatiju prema onom drugom. Veoma je teško promijeniti nešto što se proizvodi na toliko nivoa – od medija i akademije, do vjerskih institucija i pop-kulture“, objasnio je.
Uloga političkih elita i transgeneracijsko prenošenje
Osvrćući se na nedavne poruke i glorifikaciju ratnih zločinaca, profesor navodi da se političari na vlasti često hrane upravo mobilizacijom već postojećih narativa.
„Puno je lakše dotaći ljudske rane i kanalisati ih za svoje političke potrebe, nego ponuditi nešto novo što u stvari ne odgovara emocijama kako se ljudi osjećaju u datom trenutku. Ukoliko bi se poruke koje dolaze ‘odozgo’ promijenile i prelile na obrazovni sistem i udžbenike, tek tada bismo se mogli nečemu nadati“, zaključio je prof. dr. Adis Maksić tokom gostovanja na TVSA.
-
-
-
-
