Skulptor Adis Lukač bio je gost emisije Sarajevskog jutra.
Velika je odgovornost stvarati umjetnost na temu genocida u Srebrenici, generalno govoriti o svemu tome. Kako i na koji način održavati tu kulturu sjećanja kada je umjetnost u pitanju?
Nedavno ste se vratili sa umjetničke kolonije održane u Potočarima u fabrici akumulatora. Možete li nam prenijeti utiske?
“Ja sam dobio poziv od kolega sa akademije Likovne umjetnosti koji su u organizaciji sa Memorijalnim centrom pokrenuli tu priču i to je prvi saziv likovne kolonije u Potočarima u Srebrenici. Naravno da smo se svi odazvali pozivu, 13 umjetnika je tamo bilo. Ja sam prije nekoliko godina imao svoju izložbu koju sam posvetio Srebrenici i u istraživanju tih radova nije bio lagan proces. Ove godine je to bilo hajmo reći uduplano, taj osjećaj u tom ambijentu znate šta se tu dešavalo i utiče na taj rad, iako moram priznati da je svih 13 umjetnika zaista iznjedrilo jako dobre radove, izložba će biti kvalitetna“, kazao je Lukač.
Šta je bila vaša inspiracija i kada ste se odvažili prvi put da načinite djela posvećena genocidu u Srebrenici?
“Davno sam ja počeo o tome da razmišljam. Čitate, proučavate, gledate dokumentarce, Srebrenica je dio nas. To je sazrelo u meni 2020. godine sa izložbom “Svjedok” koju sam posvetio preživjelima, svjedocima užasnog genocida. Ove godine sam uradio dva rada koji su kontinuitet te izložbe, dvije slike koje predstavljaju svjedoke. Mislim da je neka jeka, neki glas u meni gdje ustvari radim neki svoj autoportret kao svjedoka, da ja postajem svjedok koji treba da ostavi neki trag koji će podsjećati na ono što se dešavalo, na tu istinu, na tu težinu, tu nepravdu koju su ljudi preživjeli tamo i nažalost oni koji nisu preživjeli“, kazao je Lukač.
