U okviru emisije posvećene tridesetoj godišnjici genocida u Srebrenici, razgovarali smo s profesorom geografije Kemailom Hajdarevićem, koji je u julu 1995. godine, kao petnaestogodišnji dječak, prošao “put smrti” – pokušavajući preko šume, zajedno s hiljadama ljudi iz Srebrenice, doći do slobodne teritorije.
Historijski čas koji je profesor Hajdarević nedavno održao u Gimnaziji Dobrinja bio je povod za razgovor o tome kako uključiti mlade ljude u očuvanje kolektivnog pamćenja, kako kroz obrazovanje i aktivizam govoriti o genocidu tokom cijele godine, te kako graditi kulturu mira.
Profesor Hajdarević je govorio o vlastitom iskustvu i važnosti edukacije mladih o genocidu, ali i o potrebi za njegovim kontinuiranim obilježavanjem, a ne samo u julu. Posebno je istakao značaj toga da djeca slobodno postavljaju pitanja i dobiju jasne i precizne odgovore:
„Kao profesor, ali i kao svjedok svih tih dešavanja, mnogo puta sam držao predavanja širom Bosne i Hercegovine. Ono što mogu reći iz vlastitog iskustva jeste da su učenici zaista zainteresovani. U Gimnaziji Dobrinja čas je trajao duže nego što je bilo planirano – ne zato što smo mi to tražili, već zato što su djeca imala mnogo pitanja. To mi je jako važno – da tema genocida dopre do njih, da pitaju ono što ih zanima i dobiju odgovore.“
U emotivnom dijelu svog izlaganja, Hajdarević se prisjetio jednog od najtežih trenutaka iz svog života:
„Sjećam se momenta kada sam morao odlučiti – ostati s majkom i otići u Potočare, ili krenuti u kolonu kroz šumu. To je bio bolan rastanak, jer napuštate roditelja i ne znate hoćete li ostati živi. Kada sam nakon svega ponovo sreo majku na slobodnoj teritoriji, to su trenuci koji ostaju urezani za cijeli život.“
U razgovoru su učestvovale i učenice gimnazije – Nina Demirović, Lejla Poturak i Azra Salihović – koje su podijelile svoja razmišljanja o tome kako sačuvati sjećanje na žrtve genocida i uključiti mlade u procese edukacije, empatije i izgradnje mira.
„Smatram da je razvoj empatije među mladima ključan“, rekla je Nina Demirović. „Moderna tehnologija nas je na neki način dehumanizirala. Ako čovjek nema emocije – onda nije čovjek. Zato je važno da mladim generacijama damo prostor da uče o ovim događajima, da im prezentiramo činjenice i da oni šire istinu.“
Lejla Poturak istakla je važnost dostupnosti tačnih informacija:
„Ključ je u obrazovanju. Mladima moraju biti dostupne tačne, provjerene i konkretne informacije o tome šta se zaista dogodilo. Ne smijemo dozvoliti da odrastaju u neznanju – a još manje u lažima. Također, jako je važno da ta istina bude prisutna i u medijima, posebno jer smo mi generacija koja većinu informacija dobija putem društvenih mreža.“
Azra Salihović se nadovezala naglašavajući da se genocid ne smije pamtiti samo u julu:
„Ovo nije tema kojoj se trebamo posvetiti samo jednom godišnje. O genocidu se mora govoriti uvijek kada se za to ukaže prilika. Ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu. Danas je teško, svi smo zaokupljeni vlastitim problemima, ali ne smijemo dozvoliti da se sve svede na puku formalnost. Broj žrtava ne smije biti samo statistika – moramo osjetiti težinu tog broja i šta on zapravo znači.“
Održani historijski čas u Gimnaziji Dobrinja pokazao je koliko je važno otvoreno razgovarati s mladima o teškim temama, ali i koliko su oni spremni učiti, pitati i širiti istinu. Kroz edukaciju, empatiju i aktivizam, moguće je graditi kulturu mira i njegovanje kolektivnog pamćenja – ne samo kao čin sjećanja, već kao temelj za bolju i pravedniju budućnost.
Više u videu:
-
-
-
-
