U Potočarima je u toku konferencija ’Srebrenica – kolektivno pamćenje’. Organizuju je Memorijalni centar Srebrenica, Svjetski jevrejski kongres i Udruženje “Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa”.
Prisutnima se obratio direktor MC Srebrenica Emir Suljagić, a njegov govor prenosimo u cjelosti:
“Dame i gospodo, dragi prijatelji,
Hvala vam što ste danas ovdje s nama. Prije nego što se okrenem samoj konferenciji, dopustite mi da se obratim našim prijateljima i saveznicima iz Svjetskog židovskog kongresa. Iako nemam zvaničnu optužbu, osim moje funkcije direktora Memorijalnog centra Srebrenica, osjećam se duboko primorano, ovdje i sada, reći sljedeće: Prije osamdeset godina, neki od mojih zemljaka su se pridružili redovima u službi njemačke nacističke ideologije, donoseći štetu vama, vašem narodu i vašim precima – vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Zbog toga vam se ispričavam i nadam se da ćete naći oprost u svojim srcima.
Radim to ovdje, na mjestu koje predstavlja gravitacijski centar svih naših stradanja u dvadesetom stoljeću, iz dva razloga. Prvo, pokazati da nijedna povijest nije elegantna: svi su rutirani i mučni, ali ipak moraju biti prihvaćeni u svoj svojoj nesavršenosti. Drugo, stojim pred vama u ime potomaka, djece i unučadi, generacije Bošnjaka koji su devedesetih godina doživjeli istu sudbinu kao i vaše pretke 1940-ih: besmisleno su ubijani, isključivo zbog kože u kojoj su rođeni.
Osjećam da mi je povijesna dužnost prenijeti ovu poruku: oni koji su služili 13. Waffen SS diviziji ili ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske nisu djelovali u ime našeg naroda. Njihova djela nisu govorila za nas tada, kao ni danas. Naša zemlja je bila okupirana, naš narod potčinjen, a naši glasovi ušutkani.Da smo zaista imali prave zastupnike, to bi bili partizani i antifašisti Bosne i Hercegovine – Fadil Jahić, Pašaga Mandžić i Avdo Humo, između brojnih drugih. Derviš Korkut, koji je riskirao svoj i život svoje porodice da bi spasio ono najdragocjenije što jedan narod može imati – sjećanje na vlastiti identitet – govorio je u naše ime kada je Hagadu skrivao iz kandži nacista.
Ima još toga zbog čega se želim ispričati. Ispričavam se zbog činjenice da se danas u mojoj zemlji održavaju komemorativne mise za ubojice Židova za vrijeme holokausta; zbog toga što se grade groblja za domobranske i ustaške, bešćutno i cinično krštene “groblje mira”. “Želim se ispričati zbog činjenice da nas ustav moje zemlje onemogućava da imamo židovskog predsjednika.
Međutim, u konačnici nije u mojoj moći izdavati takve isprike. Podvlačim ove pritužbe samo kako bih naglasila trajnu snagu onoga što je Hannah Arendt opisala kao “podzemnu povijest. ”Holokaust je jedinstven i jedinstven zločin. Ipak, usuđujem se tvrditi da smo devedesetih čuli i svjedočili odjeku holokausta: u zarobljeničkim logorima, logorima za silovanje, masovnim grobnicama i prisilnim transferima – u fizičkom uništenju svakog traga našeg postojanja u ovoj zemlji.
Hvala vam dragi prijatelji što ste pružili ruku i prihvatili priliku da izgradimo ovaj most između dva iskustva i dva naroda – most od većeg značaja od svih nas kolektivno.
Sada bih izdvojio trenutak da se obratim građanima Bosne i Hercegovine.Trideset godina je prošlo od početka genocidnog napada koji je pokrenut na nas kao zajednicu i kao narod. Trideset godina kasnije nemamo jamstva osim vlastite volje i sposobnosti da više nećemo biti podvrgnuti masovnom i sustavnom nasilju zbog toga tko smo i što smo.Ne postoji institucija, osim Memorijalnog centra Srebrenica, koja je posvećena očuvanju sjećanja, podizanju svijesti i sprečavanju budućih zločina.Trideset godina nakon genocida i dalje pregovaramo o uvjetima pod kojima možemo biti prihvaćeni kao Europljani.Trideset godina kasnije, tek trebamo riješiti naše egzistencijalne imperative. Trideset godina kasnije, kada nam djeca na samo pet kilometara udaljena u Bratuncu, stradaju u ime Srebrenice.Trideset godina kasnije, opet smo bez pogona.
Ipak, još uvijek ima nade. Još ima nade dok se borimo i dok se borimo ostajemo živi. Ali ne zaboravimo za što se točno borimo: za doslovno svaku riječ, svaki koncept, za pravo da svoje proživljeno iskustvo definiramo riječima koje odaberemo. Ovo je naše pravo, a ukorijenjeno je u drugom: pravo na postojanje.Nismo prvi, a nažalost, nećemo biti ni posljednji koji će morati hodati ovom mukotrpnom stazom. Na ovom putu uvijek moramo imati posljednju riječ. Ovaj put historija se neće ponoviti: Sa povjerenjem mogu reći da su 1940-te bile podjednako, ako ne i smrtonosnije od devedesetih za bošnjački narod.
Danas, međutim, naši gubici u ovom razdoblju su samo fusnota u povijesti. Deseci tisuća naših predaka, njihovi životi i budućnost koja ih je čekala – samo fusnota.Odbijamo biti fusnota. Odbijamo da naše iskustvo ispadne na margine europske povijesti. Odbijamo živjeti u sjeni povijesne tišine. Za naše iskustvo je ništa ako nije europsko.
Ova konferencija je posvećena kolektivnom pamćenju, koje je mukotrpan proces. Ona podrazumijeva pedantnu identifikaciju i odabir činjenica i njihovo zakonito mjesto unutar povijesti, što bliže istini što je ljudski moguće. Ono što donosimo u ovaj proces ne može i ne smije se nastaviti ignorirati: naša vlastita iskustva, vlastite riječi, vlastite slike – naša povijesna tapiserija.Danas smo ovdje da podignemo glas. Jer šutjeti o zločinu je jedino gore od samog zločina. Nećemo šutjeti”.
-
-
-
-
