Gostujući u Sarajevskom jutru, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, aktuelni direktor Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, prisjetio se najtežih trenutaka svoje karijere, fokusirajući se na sudbonosni 5. februar 1994. godine.
U emotivnom razgovoru, poznati sarajevski hirurg osvrnuo se na ratne strahote, ali i na neraskidivu vezu koju ljekar gradi sa onima kojima spasi život.
Susret koji liječi dušu
Početak gostovanja obilježio je dirljiv susret dr. Gavrankapetanovića sa pacijentkinjom kojoj je tokom rata spasio život.
„Odnos između čovjeka koji liječi i njegovog pacijenta je jedan od najsvetijih odnosa koji uopšte postoje, odmah iza onog između majke i djeteta,“ poručio je dr. Gavrankapetanović.
Najduža dežura: 5. februar 1994.
Prisjećajući se masakra na Markalama, dr. Gavrankapetanović je opisao taj dan kao najteži u svojoj karijeri. Kao mladi specijalista, zadesio se u dežuri na Staroj hirurgiji kada je sunčano februarsko popodne prekinuo jeziv prizor.
- Trenutak šoka: Oko 12:10h u prostorije su ušli ljudi sa šokiranim pogledima, dozivajući ljekare u pomoć.
- Operacije bez prestanka: Hirurški timovi, predvođeni iskusnim profesorima poput Konjhodžića, Durtića i Šišića, ušli su u sale oko 14:30h, a izašli tek sutradan ujutro.
- Tišina koja odzvanja: Doktor je istakao da se u tim trenucima ne osjeća umor, ali da krike i bol prati „zaglušujuća i jezovita tišina“ koja ostavlja trag za cijeli život.
Ortopedija kao stub ratne hirurgije
U razgovoru je naglašeno da je ortopedija činila preko 70-75% svih ratnih povreda. Dr. Gavrankapetanović je objasnio da je to specijalizacija koja se, osim u ratu, bavi i masovnim zbrinjavanjem u katastrofama poput zemljotresa i cunamija, što je bila i tema njegovih nedavnih međunarodnih izlaganja, uključujući ono u Džakarti.
Poruka za budućnost
Osvrnuvši se na svjedočanstva poput “Sarajevskog safarija”, doktor je naglasio da je obaveza preživjelih da govore i svjedoče o razmjerama tragedije. To je, prema njegovim riječima, jedini način da se pošalje snažna poruka mira i upozorenje onima koji ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka.
