Sulejman Mulaomerović, ratni snimatelj ispričao je za TVSA svoju ratnu priču. Gdje Vam je bilo najteže u toku rata?
Bilo mi je najteže na Igmanu, kad je padao Igman. Tad sam nažalost bio i ranjen teško. Tad je bilo, nezamislivo gore otići. Morate preći pistu, pa da idete gore, da dođete na Igman.
O sjećanju na 5 februar 1994.
Ja sam bio u Danijela Ozme, tamo nam je bio punkt, jer smo se napajali iz jedne zgrade susjedne itd. Kad su nam javili da je pala granata na Markale, odnosno u Ferhadiju tačnije, onda sam ja otišao, odnosno odvezao me je Miro Matović, vozač, odvezao me je u bolnicu, gore gdje su pristizali ranjenici, masakr je bio gore i u mrtvačnicu sam išao. Na Markalama je bio Fahrudin Mulahusejinović, međutim vaše kolege i moje, često zovu pogrešne ljude koji su bili tad duboko u podrumu, nisu ni vidjeli Markale, ni bolnice itd. Nažalost, to je tako, kao što danas slušamo, bio borac, gdje si bio bolan, nemoj da lažeš? To je neumjesno. Ima još ljudi živih koji to sve skupa dobro znaju.
Mislio sam da neću dočekati živ kraj rata, jer mi je ranjena i Dženana, ranjeno mi je jedno dijete teško, ovo najstarije, brat, njegove dvoje djece. Nema kuće, ni familije ovdje, ko nije ranje ili poginuo, naglasio je Mulaomerović
Pogledajte kompletan razgovor
