Branislav Rajković, đakon Srpske pravoslavne crkve bio je gost emisije Špica.
Na samom početku emisije govorio je o najvažnijem događaju – Svetoj Liturgijiji.
“Kada se čitava naša zajednica sumira na jednom mjestu, a to je u mom slučaju počelo sa prvim trenutcima ovog Božićnjeg dana, svečanom prazničnom Božićnom liturgijom koja je počela u ponoć ovdje u glavnom trebinjskom hramu. Nakon toga svi tu blagodat, tu radost raznosimo svojim kućama. Tako da smo mi je vrlo rano onda i u našoj porodici se sabrali i nekako okupili i evo već stigli da se odmorimo od čitave, tako reći, neprospavane noći”, kazao je Rajković.
Je li upravo to porodično okupljanje, zajedništvo i ljubav ključna Božična poruka?
“Jeste ako shvatimo kao porodicu i sve one ljude koje je u stvari i nemaju u ovom biološkom smislu i koji su i usamljeni i sami, jer u tom smislu naša potica i ne bi imala smisla, jer ona prije svega predstavlja i jeste jednu širu zajednicu, porodicu vjernih okupljenih oko naše gospode Isusa Hrista i pridruži, tako reći, njegovoj porodici, skrećući pažnju svakako na liječi koju kućujemo samom Bogu, da je to otac, a da nas Hristos naziva svojom braćom. Dakle, da, porodično okupljanje, ali ako imamo u vidu i one koji su sami i koji nemaju taj neposredni odnos i osjećaj da žive u nekoj porodici”, kaže Rajković.
Rođeni ste u Mostaru i prvi ste na arapskom jeziku održali molitvu u pravoslavnoj crkvi. Koliko je važno da crkva upravo komunicira sa svima, na svim jezicima i sa ljudima koji u nju dolaze, bez obzira i na jezik porijekla?
“Čitava jedna crkvena zajednica, antijohiska patrijaršiija pa jerusaldinska patrijaršija, služe na arapskom jeziku. Međutim, zaista je rijetkost da Bogu služimo na arapskom i na našem području. Nama je prosto to došlo ne kao nekakvo pokazivanje našeg znanja i u ovom slučaju vrlo skromnom znanju arapskog jezika, nego prosto iz jedne potrebe u Mostaru kao univerzitetskom centru gdje se prepliću razne kulture, ne samo naše domaće kulture koje su ustvari jedna kultura, nego i kulture koji tu dolaze mladih ljudi, a koji onda dolaze i u pravoslavnu crkvu, poput grka, makedonaca i u tom slučaju imali smo ljude koji prosto govore arapski i negdje je to više bila naša želja da ustvari pokažemo jednu suštinsku stvar da je to Bog svih nas i da je to prosto događaj i mjesto sabranja svih nas. Ono što je meni bio poseban motiv kada je arapski u pitanju jeste onda i samo grebanje površine arapskog jezika da nekako koliko sam ja uspio da uhvatim, jeste da se onda zbližim i sa ljudima, našim domaćim ljudima u Mostaru, ljudima kojima je islamska kultura i arapski jezik ustvari primaran svet u tom smislu, tako da eto, arapski jezik imao je dvojaku ulogu”, rekao je.
Može li se društvo održati bez zajedničkih praznika, evo uprkos svim izazovima i sadašnjosti i prošlosti zajedno dočekujemo i proslavljamo sve praznike?
“Vjerovatno se može održati razdvojeno društvo kakvo je naše, bez obzira na podjele upućene svoje jedne na druge, teško da se može održati. I negdje sam već pominjao i kada to nisu zajedničke molitve, to su zaista zajedničke želje. Mi se molimo na pravoslovnoj liturgiji za mir cijelog svijeta, za prestanak sukoba, međusobni rat i najezde tuđinaca ako hoćete. Tako da, mislim da su to naše zajedničke želje na prostoru na kojem živimo i da zaista bez tog i takvog zajedništva i nema naše zajednice, opet naglašavam, bez obzira na podjele, evo i bilo ih je i vjerovatno će bih biti, ali mi se baš nismo puno razmakali, našoj zajednice nije razmakao, da tako kažem, zemlja pod nama je i dalje ostala spojena i mi smo upućeni jedni na drugi, što mi naročito ovde u Trebinju osjećamo i u odnosu prema Mostaru kao Federaciji Bosne i Hercegovine i u odnosu ka Dubrovniku ili Herceg-Novom u Crnoj Gori koji su posebne države, ali mi naročito ovdje osjećamo šta znači živjeti blizu granice, a praviti onda nekakve visoke barijere na tim granicama”, navodi Rajković.
