Psiholog o novom trendu među radnicima: Mi smo populacija koja je pred ili već u ‘tihom otkazu’
Novi trend tihi otkaz (quiet quitting) koji se sve češće javlja među radnicima, a koji se manifestira tako da zaposlenici rade samo ono što moraju bez ikakvog dodatnog truda, prisutan je u cijelom svijetu pa tako i kod nas, a psiholog Marko Romić ocjenjuje kako taj trend zahvaća i stariju i mlađu populaciju, i one s dužim i kraćim radnim iskustvom te da su okidači uglavnom nezadovoljstvo mjesečnim primanjima i nepriznavanje radnih postignuća, prenosi Fena.
Unatoč nazivu “tihi otkaz”, ovdje se zapravo ne radi o davanju otkaza, već zaposlenik radi samo nužno što je potrebno da bi se posao dovršio, odnosno radnik obija raditi dodatne stvari izvan radnog vremena.
Istodobno, stručnjaci taj trend povezuju sa sindromom izgaranja i stresom.
Psiholog Marko Romić ovaj pojam kroz svoju praksu opisuje i kao svojevrsnu apatiju ili odsustvo volje, odnosno elana za poslom i obveze koje treba obavljati na radnom mjestu.
– U svojoj praksi taj problem susrećem i kod onih koji imaju relativno malo, ali i puno radnog iskustva – ističe Romić.
Kaže, kako razlike nema ni u starosnoj dobi, iako je očekivao da će tzv. sagorijevanje na poslu koje vodi tihom otkazu, najprije zahvatiti one s dužim iskustvom.
Nažalost, ustvrdio je Romić, ovaj je problem čest i kod relativno mlade populacije.
– Moje je mišljenje da je jadan od mogućih razloga što se kod nas raširilo vjerovanje ‘da koliko god radiš to neće biti nešto vrednovano’, a to drugim riječima znači ‘možeš se polomit radeći, a onaj koji uz tebe radi puno manje, na kraju ima ista primanja’, što je vrlo demotivirajuće za one koji žele raditi – podvlači Romić.
To bi, smatra on, trebala biti i poruka poslodavcima da onima koji rade iskažu svojevrsno priznanje.
Također, napravio je i paralelu između javnog sektora u kojem je poslodavac država i privatnog sektora koji opet na tihi otkaz reagira brže i znatno drugačije.
– U javnom sektoru, zaposlenici, naime, imaju veću sigurnost i vode se time ‘ne možeš me ti malo platiti, koliko je mogu malo raditi’ te poslodavac isto tolerira ili nema mehanizama kako tome stati u kraj. S druge strane, u privatnom sektoru poslodavac daje odmah otkaz zaposleniku po principu ‘ako ti nećeš za 400 maraka raditi, ima tko hoće’ – objašnjava Romić.
Dalje navodi i da određeni broj radnika starije životne dobi jednostavno ‘izgara’ radi različitih okolnosti na poslu.
– Uvjeti na radnom mjestu, nedostatak sredstava za rad, edukacije, destimulacija, te narušeni međuljudski odnosi, sve su to izvori sagorijevanja, pa ljudi počnu funkcionirati po tom principu tihoga otkaza – naglašava Romić.
Smatra kako mladi ljudi u tzv. sagorijevanje češće ulaze radi svoga neiskustva i neznanja ili nedovoljnog poznavanja vrste i obima posla.
Nadalje, napominje i kako u našoj zemlji, poslovi općenito, kako u privatnom tako i javnom sektoru ne osiguravaju ni trećinu mjesečnih potreba za život što uvelike stvara uvjete za tihim otkazom.
– Poveliki broj okolnosti i razloga daje prostora da se ljudi tako ponašaju. Tako da smo populacija koja je pred tihim otkazom ili već u njemu – zaključuje Romić.
Prof. dr. sc. Miro Klarić, dr. med. smatra, pak, kako je profesionalno sagorijevanje, koje je preduvjet tihog otkaza, praktički simptomatologija depresije, a varira od blage bezvoljnosti i umora do nesanice, visoke razine anksioznosti, glavobolje, bolova u mišićima i sl., a što je posljedica svakodnevnog stresa.
S druge strane, dodaje, kako od izloženosti pretjeranom stresnom radnom okolišu, visokim zahtjevima te malim resursima ne možemo pobjeći, jer živimo u materijalnom svijetu, no da trebamo razvijati strategiju kako se nositi s time.
– Ne može se ne raditi ili malo raditi, a istu plaću dobivati. Svima će nam se to obiti o glavu i vratiti kao ‘bumerang’, ako već nije ovom ekonomskom krizom u svijetu – ocijenio je prof. dr. Klarić.
