U okviru Specijalnog programa posvećenog genocidu u Srebrenici, gost TVSA bio je profesor međunarodnog prava Enis Omerović. Profesor Omerović je analizirao naslijeđe Haškog tribunala, složenost pravnog dokazivanja genocida, te razloge izostanka presuda za genocid u drugim bosanskohercegovačkim gradovima.
Osvrćući se na rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Omerović je istakao da njegovo naslijeđe obuhvata milione stranica dokumenata i dokaza važnih za buduće generacije, ali je upozorio da se rad ovog suda ne smije idealizirati. Podsjetio je da je Tribunal sudio isključivo pojedincima, a ne kolektivitetima.
“Haški tribunal osnovan je kao sud jednoga vremena i ne smijemo ga idealizirati. Ponavljam svojim studentima da je međunarodno pravo refleksija međunarodne politike i da pravo ne možemo dovoljno dobro otključati od politike. Svaki međunarodni pravnik koji vam kaže da međunarodno pravo nije posljedica politike, ne govori istinu ili živi u staklenom zvonu”, naglasio je Omerović.
Tribunal je, uprkos izazovima poput nepostojanja fonda za obeštećenje žrtava, uspio dokazati počinjenje masovnih i sistematskih zločina širom BiH, komandnu odgovornost, te udruženi zločinački poduhvat s ciljem trajnog protjerivanja Bošnjaka i Hrvata.
“Elitocid” i kvantitativni uslovi za dokazivanje genocida
Objašnjavajući pravne elemente genocida, profesor Omerović je naveo da je suština ovog zločina negiranje prava na fizički i biološki opstanak jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Ipak, iznio je i stručnu kritiku na praksu Haškog tribunala koja je uvela takozvani kvalitativno-kvantitativni element pri dokazivanju djelomičnog uništenja grupe.
“Kvalitativni znači da morate ciljati lidere, vođe, visoko pozicionirane ljude u toj grupi – uništavati vjerske lidere, političare, intelektualce iz te grupe. To je takozvani elitocid. S druge strane je kvantitativni element, s kojim ja lično imam problem, a to je da se mora raditi o masovnome zločinu, odnosno da morate uništiti dovoljan broj ili procenat pripadnika jedne grupe da bi uopće mogli imati zločin genocida”, pojasnio je.
Izostanak presuda za genocid izvan Srebrenice
Na pitanje zašto do danas nema presuda za genocid izvan područja Srebrenice, uprkos jasnim dokazima o zločinima u gradovima poput Prijedora, Omerović navodi da pravosudne odluke u tom segmentu ostavljaju mnoga otvorena pitanja. Iako je pred Međunarodnim sudom pravde dokazano počinjenje radnji izvršenja genocida na širem području BiH, tužilaštva nisu uspjela dokazati specifičnu genocidnu namjeru.
“Kada pogledate broj ubijenih, masovnost, razmjere protivpravnih posljedica, velike koncentracije masovnih grobnica, prikrivanja dokaza i koncentracionih logora na određenom, na primjer, prijedorskom području, ne možete da se ne zapitate zašto genocid na tom području nije dosuđen od strane sudskih vijeća”, ističe Omerović.
Komentarišući dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojima je sankcionisano negiranje genocida, profesor Omerović je izrazio punu podršku provođenju ovog zakonskog rješenja, naglašavajući važnost zaštite javnog prostora.
“Ta inkriminacija negiranja genocida svakako je trebala biti uvedena. Javni govor, odnosno govor mržnje mora biti ograničen i sankcionisan. Ne smijemo dozvoliti govor mržnje u javnome, medijskome prostoru, bilo gdje, a negiranje genocida je najteži oblik tog govora”, zaključio je Omerović.
