U emisiji Polis večeras je otvorena jedna od najosjetljivijih tema savremene historije Bosne i Hercegovine – reintegracija Sarajeva, odnosno povratak okupiranih gradskih općina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Povod za razgovor bila je godišnjica reintegracije Grbavice, jednog od posljednjih sarajevskih naselja koje je vraćeno pod kontrolu institucija Republike Bosne i Hercegovine, čime je simbolično okončana višegodišnja opsada glavnog grada.
O ovoj temi govorili su nekadašnji visoki policijski dužnosnik Avdo Hebib, predsjednik Srpsko građanskog vijeća dr. Dragan Stevanović, te mladi historičar Edin Omerčić.
Već na početku emisije otvoreno je pitanje terminologije – da li je riječ o reintegraciji ili oslobađanju Sarajeva.
Avdo Hebib kategorično odbacuje termin „reintegracija“, naglašavajući da Sarajevo nije bilo dezintegrisano, već okupirano. Prema njegovim riječima, korištenje blažih izraza predstavlja svojevrsno ublažavanje stvarnosti i uloge međunarodne zajednice.
„Okupirana teritorija se oslobađa, a ne reintegriše“, poručio je Hebib, ističući da je na toj formulaciji insistirao još tokom samog procesa povratka teritorija.
Iako se često naglašava da reintegracija nije izvršena vojnim putem, iz izlaganja gostiju jasno je da je proces bio daleko od jednostavnog administrativnog preuzimanja.
Hebib je detaljno opisao niz sigurnosnih izazova s kojima su se suočavale vlasti prilikom ulaska u naselja poput Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže i Grbavice. Govorio je o miniranim objektima, opasnim dezinformacijama, pa čak i situacijama u kojima se sumnjalo da su postavljene zamke kako bi se izazvale žrtve među pripadnicima sigurnosnih struktura.
Posebno je naglasio psihološki pritisak i, kako tvrdi, opstrukcije koje su dolazile i iz međunarodnih krugova, a koje su, prema njegovom mišljenju, imale za cilj umanjiti značaj samog procesa.
Sagovornici su podsjetili na stanje u kojem su ova naselja preuzeta – devastirana infrastruktura, zapaljeni objekti i minirana područja.
Takva slika, uz kontinuiranu ratnu propagandu, značajno je uticala na odluke stanovništva, posebno srpske nacionalnosti, koje je u velikom broju napustilo Sarajevo. Hebib je podsjetio da su tadašnje vlasti javno pozivale građane da ostanu, garantujući im sigurnost i status ravnopravnih građana. Organizovani su i javni skupovi na kojima su upućivani ti apeli.
“Svi su se odazvali, to je masovni skup bio. Televizija je to snimala. Meni je žao što to ne znaju naši da koriste da emituju to. Održao sam njima govor u ime institucija vlasti. Ja sam tada kao ministar policije bio institucija vlasti, pozvao ljude: „Nemojte napuštati svoje kuće, nemojte napuštati svoju zemlju. Vi iz Blažuja niđe ljepšega mjesta od Blažuja i vi nećete imati”, kaže Hebib.
Dragan Stevanović ponudio je ličnu i političku perspektivu tog perioda. Njegova porodica bila je razdvojena tokom rata, a povratak na Grbavicu za njega je bio duboko emotivan, ali i bolan zbog gubitaka koje je pretrpio.
Govoreći o odlasku srpskog stanovništva, Stevanović je bio izuzetno kritičan prema tadašnjim političkim strukturama, posebno prema Momčilu Krajišnik, za kojeg tvrdi da je bio među glavnim zagovornicima napuštanja Sarajeva.
Prema njegovim riječima, građani su pod utjecajem propagande i straha donosili odluke koje su dugoročno bile na njihovu štetu, dok su politički lideri često postupali suprotno onome što su savjetovali drugima.
On je također naglasio da rat, iako formalno završen, nikada nije suštinski okončan, već se danas vodi kroz političke sukobe i društvene podjele.
Za razliku od ličnih svjedočenja, historičar Edin Omerčić pokušao je ponuditi distanciran, faktografski pogled.
Prema njegovim istraživanjima, reintegracija Sarajeva bila je proces koji je formalno proizašao iz Daytonski mirovni sporazum, te se u tom smislu može posmatrati kao završetak rata.
Ipak, naglašava da sam sporazum predstavlja samo okvir, dok stvarna funkcionalnost države zavisi od njegove implementacije.
Omerčić je također ukazao na paralelu između načina na koji je Grbavica zauzeta 1992. godine i načina na koji je vraćena 1996. godine, sugerirajući da su oba procesa bila obilježena širim političkim i vojnim okolnostima koje su nadilazile lokalni kontekst.
Centralno pitanje emisije – da li je reintegracija donijela pravdu – ostalo je bez jedinstvenog odgovora.
Dok jedni smatraju da je povratak teritorije predstavljao ispunjenje pravde, drugi ukazuju na neprocesuirane zločine, egzodus stanovništva i dugoročne političke posljedice koje i danas oblikuju bosanskohercegovačko društvo. Reintegracija Sarajeva ostaje historijski događaj višestrukog značenja – za jedne simbol oslobađanja i kraja opsade, za druge početak novih nepravdi i podjela.
Više u videu:
