Još jedan femicid potresao je Bosnu i Hercegovinu. Ubijena je majka, žena, novinarka a gotovo istovremeno brat je ubio brata. Zašto svjedočimo sve brutalnijim zločinima? Gdje zakažu institucije a gdje društvo? O tome je bilo riječi u Polisu sa Hanom Korać, profesoricom izvršnog krivičnog prava, viktimologom i kriminologom; Mersihom Zulčić, predstavnicom međunarodne organizacije “UN žene” u BiH, voditeljicom programa za borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama i doktorom nauka Zlatanom Hrnčićem koji je u Uredu Vlade Fedracije zadužen za prevenciju i borbu pritiv nasilja u porodici.
Da li je kaznena politika u Bosni i Hercegovini imala upravo odvraćajući efekat kada su u pitanju nasilje u porodici, nasilje nad ženama, kada je u pitanju femicid?
“Femicid i uopšte krivična djela nasilja u porodici prema članu 222 Krivičnog zakona jesu važna uopšte u etiologiji krivičnih djela. Međutim, represija, odnosno kazna, je samo jedan aparat, jedan alat države, jedan test države i jedna strana represije. U slučaju femicida i uopšte nasilja u porodici je mnogo važnija prevencija, odnosno rana detekcija nasilja. Kada večeras govorimo o femicidu, on se dešava kao krivično djelo tek kada, ne kao incident, ne kao događaj, već se dešava kad se skuplja jako puno manjih reakcija nad žrtvom, kada učinilac ili počinioc već gubi tu dominaciju, taj obrazac ponašanja i kontrole nad žrtvom, odnosno kad žrtva odluči da izađe iz jednog patološkog odnosa, što evo pretpostavljam da ćemo spomenuti zadnji događaj žrtve u Sarajevu. Tako da, to je tačka bez povratka i femicid se tad dešava. Šta je problem ovdje? Represija, kažem, jeste test za državu, ali to je samo jedan alat. Mnogo je važnije šta se dešava prije, a to je ko vrši ranu detekciju nasilja. Kaznena politika treba da se ujednači. Kazne u Bosni i Hercegovini na nivou države su jako dobre. Mi femicid sad imamo normiran, u 2025. godini je normiran kao posebno krivično djelo i to je dobro. Možda je malo isforsirano zadnjim događajem, obzirom da smo od Vas sad čuli ove poražavajuće podatke, koliko god da poznajemo i da pratimo sve ono što se dešava kad je ovo krivično djelo u pitanju, ali ovaj uvijek iznova ovi podaci, naravno, frapiraju. Naše naš Krivični zakon je prepoznavao, naravno, ubistva i sa visokim kaznama u Bosni i Hercegovini, od 10 godina do dugotrajnih kazni. Znači femicid 2025., Ministarstvo pravde je tada vidjelo porast ovog krivičnog djela i prišlo izmjenama zakona, izdvojilo je posebno ovo krivično djelo, što možda ima i dobru stranu, tako da represija u tom smislu da, više sam zagovornik da kaznena politika treba da bude ujednačena na nivou Bosne i Hercegovine, ali isto tako mišljenja sam da mnogo je važnije ovo o čemu ćemo kasnije govoriti, ne samo represija. Jer vidite, ovdje kažnjavate vi samo počinioca. Šta radimo sa žrtvom? Ništa. Žrtva je nova, iznova se dešavaju nove žrtve. Mišljenja sam da femicid nije samo odraz države, odnosno represija, već treba raditi jako mnogo na ranoj detekciji nasilja”, rekla je Korać.
Hrničić smatra da je dobro pitanje gdje griješimo, odnosno da li su se zločini mogli spriječiti.
“Naravno, femicid, odnosno ubistva žena, su mogli biti spriječeni. I ovo što je kolegica govorila, ove sankcije, mi smo i sad 2025., nakon što je normirano kao posebno krivično djelo, ali i u okviru prethodnog krivičnog zakona bila je mogućnost procesuiranja počinioca najtežih oblika ubistava. I mi imamo osobe koje leže 25 godina, 30, 35 godina zatvora. Ja sam radio istraživanje o mogućnostima procesuiranja femicida u Bosni i Hercegovini, obradio 249 krivičnih djela, od toga je 77 bilo vezano upravo za femicide i ta analiza je također pokazala da su svi počinioci tih ubistava sankcionisani kaznama dugotrajnog zatvora. Međutim, kad se ubistvo desi, to može samo biti sklanjanje počinioca, ukoliko nije izvršio samoubistvo sa ceste. Ali svi ti femicidi su se mogli prevenirati ranije. A kad? Prije 10, 15, 20 godina. Naime, to je kulminacija nasilnih obrazaca ponašanja, gdje, to su pokazala različita svjetska istraživanja i istraživanja koja smo radili u Bosni i Hercegovini, da što duže traje ciklus nasilja, nasilni obrasci postaju sve teži, žrtva se povlači u sebe, ne reaguje i ta osoba u trenutku počinjenja tog krivičnog djela uopšte ne tretira tu osobu kao osobu, već kao predmet. To je vidljivo također iz presuda i taj rodni momenat, osjećaj vlasništva: “Ubio sam tebe, ubiću i sebe i djecu i sve što je moje”. I da ne govorim ružne riječi koje se spominju- Ali uvijek je to “moje, moje, moja žena, moja djeca”. Znači on i djecu ne doživljava kao individue, kao osobe, već kao predmete. A kad se moglo prevenirati? Upravo kod prvih slučajeva nasilja u porodici. Naime, samo 10 posto nasilja se prijavi. Znači mi imamo 90 posto slučajeva nasilja koji ostaju nevidljivi javnosti, 10 posto se prijavi. U Bosni i Hercegovini otprilike godišnje imamo 3,5 hiljade prijava slučajeva nasilja u porodici. Sankcije kod prvih prijava nasilja u porodici su 70 posto uslovne presude. I upravo ova ubistva možemo prevenirati kod prvih prijava kad se tih 10 posto odlučilo, poslije godina i godina nasilja, da napravi taj prvi korak, trebali bi imati počinioca adekvatnu sankciju, a ne 70 posto uslovnih presuda. I prethodni zakon, Krivični zakon i Zakon o zaštiti nasilja u porodici, a i ovaj sad, može se u potpunosti primijeniti. Nije bilo prepreka ni ranije, ukoliko imamo u potpunosti educirane subjekte zaštite. Ovo nije jedna oblast, imamo policijske službenike, socijalne radnike, zdravstvene radnike, nosioce pravosudnih funkcija i tako dalje. I samo ako neko u tom lancu ne uradi svoj posao adekvatno, nama pada slučaj i vraćamo se nazad. I ako kažem, evo ja ću sad slobodnu procjenu raditi, ako imamo 3,5 hiljade prijava, to je po dva policijska službenika / službenice izlaze na lice mjesta. Znači to je 7.000 osoba intervencija, 7.000. Ako govorimo o krivičnim sankcijama, recimo na godišnjem nivou, to imamo sudije, tužioce brojem osoba koji mogu adekvatno procijeniti situaciju, donijeti određene sankcije ili ne. I ovdje vidite koji je to broj osoba uključen, ne govorim sad o socijalnim radnicima, zdravstvenim radnicima, nevladinim organizacijama, sigurnim kućama, SOS telefonima i tako dalje. I mi uvijek govorimo i pričamo o ovim slučajevima kad neko nije uradio u tom lancu svoj dio posla i imamo posljedicu kakvu imamo”, rekao je Hrnčić.
Nakon posljednjih stravičnih ubistava novinarke, pa ubistva brat brata, reagovale su Ujedinjene nacije u Bosni i Hercegovini. UN Women u Bosni i Hercegovini je međunarodna organizacija koja se bavi zaštitom žena i djevojčica od nasilja.
“UN Women u Bosni i Hercegovini djeluje od 2008. godine, bavimo se projektima koji se tiču prevencije, koji se tiču isto tako zaštite. Radimo sa institucijama na državnom nivou, radimo sa Agencijom za ravnopravnost polova, radimo sa džender mehanizmima, radimo sa federalnim ministarstvom pravde, Ministarstvom unutrašnjih poslova. Podržavamo ih u projektima raznim. Znači, gledamo, UN stoji negdje tu kao podrška onome što je potrebno institucijama. Mi pružamo podršku, pružamo finansijsku, pružamo podršku u vidu eksperata kad je u pitanju određena vrsta projekata, kao u ovom slučaju. Podržali smo federalno ministarstvo pravde kad je u pitanju bila izrada ovog zakona. Tu smo da čujemo, da uradimo ono zapravo što se traži od nas i što UN može uraditi, kako prema institucijama, tako isto prema civilnom sektoru u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta i Brčko distriktu. Kad je u pitanju centri za socijalni rad, ti ljudi nemaju dovoljno ljudstva zapravo, kapaciteta da postignu, da urade sve ono što za što trebaju da rade. Vrlo često se ne bave onim poslovima kojima trebaju da se bave jer ti isti ljudi koji trebaju da se bave onim što jeste socijalni radnici, često ne znam daju neke nadoknade za jednokratne pomoći ili tako nešto. Znači nema dovoljno ni eksperata, ni kapaciteta ni socijalnih radnika da bi da bi pružili adekvatne usluge. Kad je u pitanju policija, problem sa, da kažem, policijom ili sa edukacijom je što vrlo često policijski službenici mijenjaju pozicije. Vi možete da kapacitirate i da trenirate. Nema nekog stalnog, da kažem, odgovora u smislu “ovaj policijski službenik” koliko ih treba, svi trebaju da prođu određene treninge. Kroz zajedničku saradnju i projekte mi radimo i evaluacije, radimo i kad vidimo kad, da kažem, primijetimo određene uslovno rečeno rupe, pružamo pomoć ili ili podršku da da uradimo nešto po tom pitanju kako bismo zapravo radili ono što se što je Bosna i Hercegovina i obavezala se, a to je Istanbulska konvencija. Zakon kao takav nije uopšte loš zakon zapravo, imamo dobre zakone. Problem je u ovoj implementaciji, kada dođe do implementacije zakona i zapravo kako brzo reagujemo i šta činimo dok je žena živa, a ne šta se dešava nakon ubistva žene”, rekla je Zulčić.
Korać smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji probacijska služba koja je u svijetu prepoznata kao centralni organ izvršenja krivičnih sankcija.
“Radimo upravo na idejnom rješenju za formiranje takve jedne službe koja bi bila centralni organ izvršenja krivičnih sankcija, gdje bismo imali 24 sata svih mjeseci upravo tu hitnu intervenciju na ranu detekciju pojava u nasilju. Bez obzira o kojem nasilju u porodici je riječ — da li je femicid, o čemu večeras nam je dominira tema, ili uopšte bilo koja vrsta nasilja nad članom porodice”, rekla je Korać.
Pogledajte cijelu emisiju.
-
-
-
-
