Pejanović / Turčalo: Dejtonski sporazum je historijski dokument a izgradnja države transgeneracijski proces

U Polisu smo govorili o 30. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, parafiranog 21. novembra 1995. Gosti emisije su bili akademik Mirko Pejanović – koji je bio i član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, i prof. dr. sead Turčalo, dekan Fakulteteta političkih nauka UNSA.

Na početku emisije Pejanović se prisjetio priprema pregovaračkog tima.

“To je bilo jedno izazovno vrijeme. Tadašnje Predsjedništvo Republike BiH, koje je bilo ratno po Ustavu, jer je vodilo proces odbrane i bilo civilna komanda, a po Ustavu ono se u ratu proširuje sa komandantom armije, u ovom slučaju Armije Republike BiH, predsjednikom Parlamenta i predsjednikom Vlade. Pregovori, odnosno priprema pregovora ili neki element pregovora su tekli dosta dugo. Naime, kad je potpisan Vašingtonski sporazum, uspostavljena je Federacija i uspostavljen je mir na dijelu pod kontrolom Armije BiH i HVO-a, i počeo je jedan život obnove, razvoja, ali i dalje odbrane, koja je morala biti, jer jedan dio države BiH je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, koja je izvodila vojna dejstva. Nažalost, ta vojna dejstva su bila i u ljeto i sa genocidnim posljedicama u Srebrenici. Sve je bitno promijenjeno, kad su Sjedinjene Američke Države preuzele liderstvo da okupe međunarodne snage, snage u regionu, da se stvore pretpostavke za mirno političko rješenje za cjelinu rata u Bosni i Hercegovini, za cjelinu Bosne i Hercegovine. To je ono kada je početkom ’95. Bill Clinton, predsjednik SAD-a, imenovao izaslanika specijalnog Richarda Holbrookea da započne te pripreme. Te pripreme su išle što se tiče, je l’, aktivnosti Holbrookeove, išle su u dva pravca. Stalno su bili pregovori od Zagreba do nas u Sarajevu, od Sarajeva do Beograda, od Beograda do Sarajeva, pa opet do Zagreba. I drugo, te aktivnosti Holbrookeove su išle da se okončaju vojne aktivnosti, da se te vojne aktivnosti zaustave i da se pregovori vode već, reklo bi se, na neku vrstu postavljenog primirja. I to je tako kasnije i bilo u jesen. A što se tiče samog Predsjedništva, ono je cijeli rat imalo visok stupanj jedinstva u odlučivanju o upotrebi naših oružanih snaga, o mobilizaciji građana i o pregovorima unutar međunarodne zajednice za traženje mira. Visok stepen. I na neki način je bilo, u jednom momentu je bila odluka, onako nisu se posebno pravili zaključci, ali je bila jedna namjera da svi članovi Predsjedništva provedu neko vrijeme na terenu, tako se to zvalo. I da razgovaraju sa građanima, sa pripadnicima jedinica, vojnim, civilnim, sa pripadnicima vlasti lokalnih, sa izbjeglicama i tako dalje, i da se testira ko, na kom nivou je volja za mir. I ja to mogu sad reći, da je volja za mir bila veoma prisutna i da smo mi imali jedno stanje raspoloženja da se mir pokuša skovati i da treba dati doprinos kroz međunarodnu zajednicu u tim pregovorima”, rekao je Pejanović.

Da li su postavljeni određeni uslovi pred pregovarački tim, pitao je voditelj Pejanovića?

“Naravno, mi smo te uslove, i upravo to hoću da kažem, mi bili su neki definisani uslovi bez kojih ne bi mogli ići u pregovore. Naravno, ja ih sad neću sve nabrajati, ali dva, tri hoću. To je suverenitet države, to je integritet države, to je međunarodno-pravni, to je nedodirljivost promjena granica i ravnopravnost građana i naroda. Mi smo u tome bili jedinstveni. Izetbegović bi znao reći: “Pa kao da je nešto sporno, ako su svugdje jednaka ljudska prava, to je najvažnije za ljude.” Pa je navodio primjer. Kod ljudi u Sandžaku imaju ljudska prava, žive na miru. I on je tako malo gledao, malo bliže gledao to. I to je sve skupa išlo u prilog i pregovora i stvaranja pretpostavki za mirno rješenje. Naravno, tu ima vojni aspekt koji ja sad neću uključivati”, rekao je Pejanović.

Turčalo je govorio o tome da li su zaraćene strane, ako ih možemo tako nazvati, s obzirom na to da je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu, istinski pomirile ili je to bilo isključivo pod pritiskom svjetskih sila.

“Kada pogledamo Dejtonski mirovni sporazum, on je upravo to, na neki način temelj mira, ali i ograničenje. Ograničenje koje proizlazi iz činjenice da je taj mirovni sporazum, i tu me jedna od možda najvećih lekcija za neke buduće sporazume, u sebe ugradio rezultate oružanog nasilja, ratnih zločina, genocida i tako dalje. I kada se takvi rezultati ugrade, onda na određen način se daje i motivacija onim akterima koji to nisu uspjeli da urade u ratu, da pokušaju iskoristiti mehanizme sporazuma koji su bili dobronamjerno ugrađeni u smislu i mehanizama veta i tako dalje, tih različitih mehanizama kontrole, da tako kažemo, kako ne bi niko imao neku vrstu prevlasti, da ih iskoriste kako bi opstruirali, blokirali i kako bi dugoročno održavali disfunkcionalnost. I tu je u suštini uz ovaj najveći doprinos koji je imao Dejton, kad govorimo o miru, njegov apsolutno najveći nedostatak. I mi vidimo da danas, da ono što je duh Dejtona jeste da on omogućava kroz Aneks 4 Ustava Bosne i Hercegovine, da se država razvija. Međutim, kada slijedite slovo, jer je to anglosaksonski zapravo sporazum, zasnovan na anglosaksonskom pravu, kad slijedite slovo Dejtona, ono vam isto tako daje mehanizme kako zapravo da zaustavljate izgradnju države. Mi se i 30 godina nakon toga nalazimo u tom jednom procesu i dalje izgradnje države koji nije dug proces, iako se tri decenije čini jako duge. Izgradnja države je uvijek više generacijski poduhvat i mislim, koliko god to građanima zvučalo neobično i koliko su često smo svi na neki način i frustrirani i sporošću, da trebamo shvatiti da niti jedna država, a pogotovo država koja je izašla iz ovakvog rata, iz ovakve agresije, takvog nasilja i zločina koji su vršeni, ne može naprosto biti izgrađena, dovršena, zaokružena unutar jedne generacije. I to naprosto ne funkcioniše. To je proces koji će teći, koji je transgeneracijski i koji ćemo mi, i oni koji su postigli taj sporazum i izborili se za njega, i oni koji ostaju poslije njih, ostaviti nekim drugim generacijama i to je nešto što treba imati u vidu uz nastojanja”, rekao je Turčalo.

Dejtonski sporazum mnogi nazivaju “ludačkom košuljom”.

“To jeste jedan od razloga zašto se naziva, da tako kažemo, ludačkom košuljom, u smislu da je vrlo teško se izmigoljiti, izaći izvan, ali ono što je on postavio ipak kao važne temelje, to su ove činjenice. Prvo da je Bosna i Hercegovina nastavila svoj međunarodnopravni kontinuitet koji je imala Republika Bosna i Hercegovina. Da je u smislu teritorijalnog integriteta neupitna, bez obzira na promijenjenu unutrašnju strukturu. Da smo kroz ove tri decenije ipak došli do toga da imamo i sigurnosni stub koliko – toliko izgrađen, i finansijski i pravni. Sve ono što u momentu čak, da tako kažemo, potpisivanja i situacije na terenu i onoga što je tada utvrđeno nije bilo niti prisutno, niti u potpunosti, u potpunosti tu. Dakle, da je ipak Bosna i Hercegovina tu kao država, da je postavljen taj neki temelj za onu možda neku historijsku dostižnu u ovim dekadama, koje treba da budu integracijski u neki širi okvir, poput EU ili tako dalje. Taj temelj zaista postoji i to je jedno od tih dostignuća koje nekako često naprosto zanemarimo, obraćajući pažnju ili pritisnuti svim teretima koji taj sporazum zbog mogućnosti političkih blokada u sebi nosi”, obrazložio je Turčalo.

Nezobilazno pitanje je da li je bio povoljan trenutak za Sporazum.

“Pa nismo mi dominantno uticali na taj izbor, izbor termina za pregovore i odvijanje pregovora. Ja vam na to mogu iz drugog ugla odgovoriti. Da nije bilo te spremnosti Sjedinjenih Američkih Država, njene administracije, predsednika Sjedinjenih Američkih Država da ulože svoj međunarodni ugled, svoj diplomatski uticaj i svoj uticaj na globalnu vojnu silu kakav je NATO savez. NATO savez je u avgustu i septembru završio zračne udare na položaje Vojske Republike Srpske i pored toga Karadžić nije prihvatao da se govori o nekom mirovnom rešenju i pogotovo ovakvom, a onda je sklonjen iz razgovora. Onda je Milošević to pomakao i išao, zastupao i Srbe iz Bosne i Hercegovine. Tako da je prije svega tu riječ o spremnosti Sjedinjenih Američkih Država da povede proces mirovnih pregovora, da izvrši određeni uticaj i da dovede uz pomoć drugih svjetskih sila, uključujući Rusku Federaciju, koja danas pravi probleme i u našem Vijeću za implementaciju mira, da se saglase da je to rešenje prihvatljivo za sve, pa i strane koje dolaze iz Sarajeva, i Zagreba, i Beograda, i svi su potpisali. Koji je to glavni doseg Dejtonskog mirovnog sporazuma? Vratimo se sad na njegovo nastajanje. Pa glavni doseg je 30 godina. To su kolege rekle na ovoj konferenciji i kolega Sead je imao jedno izlaganje na tematskoj cjelini geopolitičke promjene i opasnosti koje slijede iz tih promjena, 21 izlagač je bio, sve su bili eksperti, uključujući međunarodni. To, izgradnja mira je na na prvom mjestu i da nije bilo nijednog nasilja nakon potpisivanja Dejtonskog mira. Dakle, živimo u miru. On je skrhan, al’ živimo u miru. Građani to cijene. Drugi drugi efekat ili dostignuće je da je Dejtonski mirovni sporazum omogućio, njegovo provođenje, reforme i izgradnju institucija države BiH. Ja ću ponoviti koje su to institucije koje su izgrađene posredstvom OHR-a, posredstvom njegovih bonskih ovlašćenja, posredstvom njegovog uticaja i pritiska. Na prvom mjestu Granična državna služba. To nismo imali. Na drugom mjestu je Uprava za indirektno oporezivanje. Pa od čega bi se država finansirala na svim nivoima vlasti da to nije napravljeno? Na trećem mjestu je proširenje strukture i kapaciteta Vijeća ministara. Tri su ministarstva bila 1997. godine u Vijeću ministara, a od 2005./6. imamo devet ministarstava. I naravno, sljedeće je da se spomene, a to je formiranje jedinstvenog Ministarstva odbrane i jedinstvenih Oružanih snaga. To se smatra najkrupnijom reformom. Pa onda tu je tu je sudstvo, tu je obavještajna služba. Podigla se jedna infrastruktura, misleći na institucije države BiH, da mogu duspješno voditi reforme i ulaziti u proces integracije u Evropsku uniju. I ono što je posljednje, Dejtonski mirovni sporazum je svojim geopolitičkim okvirom, a ne samo ovim mjerama visokog predstavnika, prisustvom mirovnih snaga, nego geopolitičkim okvirom za mir i stabilnost omogućio uvođenje i provođenje procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. I u tome smo išli korak jedan naprijed, dva nazad, ali smo 2022. godine kandidat za članstvo i evo očekujemo otvaranje pregovora za članstvo. Blizu smo. To je završna faza integracije u u u Evropsku uniju i tu ću stati. Ta integracija države BiH u Evropsku uniju i preuzimanje evropske pravne stečevine i reforme koje će podrazumijevati i ustavne reforme je zapravo dovršetak provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma”, objasnio je Pejanović.

Gosti su bili upitani i da li se mijenja određena vrsta odnosa međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini a u kontekstu ukidanja sankcija Miloradu Dodiku i ostalim akterima političke scene iz RS-a.

“Smatram da te promjene koje se trenutno dešavaju nisu takve da mogu strateški preusmjeriti Bosnu i Hercegovinu u tom negativnom smislu, jer ono što je načelo kojeg se pridržava i koje je na kraju krajeva i službeno načelo, jeste da stabilnost Bosne i Hercegovine, odnosno njena destabilizacija, je suprotna, evo kad govorimo o konkretnom slučaju Sjedinjenih Američkih Država, strateškim ciljevima Sjedinjenih Američkih Država, to je nešto što je službeno saopšteno. To što je Amerika, a to nije prvi put, Dodik je jedan od primjera, radila tu vrstu transakcijske politike pa pravila dogovore i tako dalje, to je nešto što možda smo mi u nekom trenutku propustili da, dok je vlast ili rukovodstvo entiteta Republika Srpska gradila ovu iliberalnu osovinu sa Mađarskom i tako dalje, propustili smo zapravo da reagujemo. Previše smo možda pažnje posvetili priči o tome kako se lobira ili ne lobira. Ključni doprinos ovome što se desilo nije ostvarilo samo to lobiranje. Trebam malo više možemo pogledati u Mađarsku i ono što je Mađarska uradila na tom putu da rukovodstvo entiteta Republika Srpska dođe do ovih, da tako kažemo ideološki podržavalaca administraciji i da se napravi ovaj korak koji je napravljen, koji je prvobitno trebalo biti samo suspenzija sankcija, onda je pretvoreno u podizanje sankcija. Dakle, puno više trebamo gledati ovu veliku kartu svijeta, jer smo premali da bismo sebi mogli priuštiti da ne gledamo tu veliku kartu svijeta i paziti da ne budemo u tim prelomnim trenucima neki veliki gubitnici”, rekao je Turčalo.

“Kolega Turčalo je ovo i izvanredno i futurološki odredio. I geopolitički svakako mu pripada čast vodećeg teoretičara geopolitike. Ništa tome ne bih dodao. Mogao bih samo dodati sada, ako bi stavili na na vagu pa tas jedan, tas drugi. Je l’ nama da plačemo što što su ukinute te sankcije ili da se radujemo što je, što su pobrisani svi doneseni zakoni koji su rušili državu? Dakle to treba građani, građani to bolje razumiju. Mislim da jednom rečenicom: geopolitičke silnice u odnosu na geopolitičke strategije, u odnosu na na Dejtonski mirovni sporazum i integraciju Bosne i Hercegovine u zajednicu država Evropske unije, u vojno-politički savez NATO, to se neće dovoditi u pitanje. Naprotiv, dodao bih tome da se u novim metodama vršenja uloge OHR-a ne napuštaju bonske ovlasti. I ako mogu kao politolog to da dodam nešto, lakše je na bazi bonskih ovlasti i strateški bolje pratiti procese i odstranjivati aktere koji urušavaju politički proces integracije nego čekati da to dođe do sudskih procesa”, zaključio je Pejanović.