Paolo Sorrentino: Pogrešan je pristup u filmu tražiti sebe, trebamo upoznati ono što je izvan nas

Renomirani italijanski scenarista i reditelj Paolo Sorrentino, ovogodišnji dobitnik Počasnog Srca Sarajeva Sarajevo Film Festivala za „izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti“, održao je jutros masterclass u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, gdje je u razgovoru s publikom podijelio svoja razmišljanja o počecima, procesu stvaranja filmova, ključnim idejama i motivima, ali, kako je istakao, ono najvažnije – o emocijama koje ga pokreću u filmskom stvaralaštvu.

Sorrentino je podsjetio da je karijeru počeo kao scenarista, najprije na televiziji.

– Bio sam sretan kao scenarista. Počeo sam pisati za televiziju, a u to vrijeme u Italiji televizija je bila mjesto uspjeha. Imao sam 24 godine i bio sam bogat, pa sam mislio da mi ne treba ništa drugo – rekao je uz dozu ironije, dodavši da ga je potom privukla režija. „Shvatio sam da je zabavnije biti reditelj nego pisac, i počeo sam režirati.”

Govoreći o svom prvom dugometražnom filmu „Suvišan čovjek” (One Man Up), kazao je da mu taj projekt nije donio „bogatstvo”, ali mu je otkrio radost režije.

Prisjetio se i prvih festivalskih iskustava: premijere na Venecijanskom festivalu i poziva na učešće u najranijim godinama Tribeca Film Festivala.

– Kada sam prvi put došao u Veneciju, nisam znao ništa o svijetu filma… nisam razumio ni zašto niti ko su ljudi koji sjede naspram mene. A kada je stigao poziv za Tribeca Festival i kada je čovjek rekao ‘Robert De Niro’, bio sam uvjeren da se producent poigrava sa mnom,” našalio se.

Istaknuo je da mu je „zabavnije praviti filmove nego govoriti o njima”.

– Sretan sam što sam ovdje, ali uvijek mislim da bi mi možda bilo bolje snimati film umjesto da pričam o filmovima – dodao je. 

Na pitanje o motivima muzike i nogometa, koji se provlače kroz njegov opus, Sorrentino je rekao da te profesije „rezervira” za svoje likove jer su bile strast njegovog oca. Nije, kaže, ozbiljno pokušavao da se bavi muzikom ili nogometom, ali ga oba svijeta inspiriraju za likove koje gradi.

Opisao je i način nastanka njegovih filmova.

– Obično polazim od likova. Sjetim se i razmišljam o nekim ljudima koje sam poznavao u životu. Ponekad spojim dvije, tri ili četiri stvarne osobe u jednog lika kojeg želim predstaviti. Vizualni aspekt dolazi kasnije; na samom setu bolje shvatim slike koje imam u glavi – pojašnjava Sorrentino. 

O praktičnom radu na setu govorio je bez romantiziranja.

– Ne volim mnogo raditi, pa sam vrlo brz. Jedva čekam ići kući. Snimam s tri-četiri kamere i obično završim film tri-četiri dana prije roka – navodi on. Ipak, priznaje da je „ono što se dogodi na setu uvijek manje lijepo od onoga u samoj ideji”, jer „između vaše mašte i rezultata stoje i drugi ljudi – navodi on. 

Na temu emocija i „prenosa” osjećaja u konačan film, Sorrentino naglašava da filmovi nastaju od niza „trikova” zanata.

– Imate muziku, glumce, pokret kamere, svjetlo… mnogo elemenata koje koristite poput mađioničara. Ali tu nema stvarne magije; rezultat emocija je rezultat trikova. Problem je što ne postoji knjiga o tim trikovima – dodaje on.