Jučer nas je tiho, onako kako je i živio, napustio profesor Orhan Bajraktarević. Bio je čovjek odmjerene riječi i duboke misli, pedagog koji nije zabranjivao, već otvarao nove vidike.
Njegov odlazak ostavlja prazninu u akademskoj i književnoj zajednici, ali najviše u srcima onih koje je decenijama usmjeravao. Jedan od njih je i književnik Izedin Šikalo, kojem je profesor Bajraktarević bio mnogo više od prijatelja – bio je učitelj u najdubljem smislu te riječi, čovjek koji je prepoznao srž njegovih djela i kumovao naslovu njegovog poznatog romana.
U nastavku pročitajte emotivno i nadahnuto „Slovo o Orhanu“, u kojem Šikalo opisuje njihov prvi susret uz stripove, zajednički rad na rukopisima i tišinu koja je podučavala bolje od hiljadu riječi.
“Otišao je moj cjeloživotni prijatelj i učitelj, Orhan Bajraktarević.
Odselio u Vječnost, tiho, baš onako kako odlaze oni koji su za života govorili odmjereno, bez viška riječi, ali s dubinom koja se ne zaboravlja. Pokušavam napisati slovo o njemu, a ne ide. Svaka rečenica zastane negdje između sjećanja, uzdaha i suze. Tastatura se muti, prsti posustaju, kao da i sami znaju da ovo nije običan zapis, nego oproštaj od čovjeka koji je obilježio cijeli moj život.
Upoznao sam ga kad mi je bilo deset godina. U dobi kada čovjek još ne zna šta čita, ali zna da voli. Čitao sam stripove – strasno, bez mjere, kao što djeca čitaju sve što im otvori neki drugi svijet. I svi su me zbog toga napadali, odvraćali, govorili da to nije prava literatura, da je to gubljenje vremena.
Svi – osim njega.
On nije zabranjivao. Nije presijecao. Nije osuđivao. Sjeo je pored mene i počeo čitati stripove sa mnom. Strpljivo, red po red, bez ironije, bez podsmijeha. Kao da je znao da se ljubav prema knjizi ne može nametnuti, nego samo probuditi. Tek nakon trećeg pročitanog stripa, mirno je rekao: „Kako ovo, svi su isti. Sad je vrijeme da čitaš knjige.“
U toj jednostavnoj rečenici bilo je više pedagogije nego u hiljadu zabrana. Jer nije mi oduzeo ono što sam volio. Nije srušio moj svijet – samo je pokazao i otvorio drugi, mnogo veći, složeniji.
Takav je bio. Podučavao je bez nametanja. Vodio bez prisile. Govorio malo, a značio mnogo. Bio je profesor, ali prije svega – učitelj u onom najdubljem smislu te riječi. Onaj koji ne prenosi samo znanje, nego oblikuje čovjeka.
Bio je pažljiv i posvećen recenzent mog romana Velika avlija, ali ne onaj koji tekst mjeri pravilima i hladnim mjerilima, nego onaj koji ga sluša iznutra. U tom rukopisu vidio je više nego što je na papiru stajalo. U liku Hikmeta Gradaščevića prepoznao je sebe. Ne naglas, ne razmetljivo, nego onako kako se prepoznaju ljudi koji znaju težinu šutnje.
A onda, kada je uzeo u ruke moj novi rukopis, onaj koji je tada još nosio radni naslov Dolina sjena, pristupio mu je s istom onom pažnjom s kojom je nekada čitao stripove sa mnom. Kao predocjenitelj, nije tražio da mijenjam, nego ga je osluškivao, kao da provjerava gdje mu je srce. I onda, gotovo usput, izgovorio naslov koji je ostao: Okamenjena straža.
U tom imenu bilo je svega – i vremena, i šutnje, i kamena, i čovjeka. Kao da je vidio ono što ja još nisam mogao jasno izreći. Danas, kad ga ovdje više nema, shvatam da je sve što sam kasnije pročitao, napisao, razumio – na neki način počelo u tom trenutku, uz stripove koje je strpljivo čitao sa mnom.
I zato njegov odlazak nije samo tuga. To je i tiha zahvalnost. Jer takvi ljudi ne odlaze u potpunosti. Oni ostaju u rečenicama koje pišemo, u mislima koje mislimo, u svakom pokušaju da budemo bolji nego što jesmo.
Otišao je moj učitelj. Ali ono što je u meni zapalio – ne odlazi”.
Dženaza dugogodišnjem profesoru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Orhanu Bajraktareviću, koji je danas preselio na ahiret u 70. godini života, bit će klanjana u četvrtak, 23. aprila, u 12:00 sati u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, javlja MINA.
