Obilježena 32. godišnjica zločina nad logorašima na lokalitetu Korićanske stijene

Na planini Vlašić na lokalitetu Korićanske stijene danas je obilježena 32. godišnjice strijeljanja 224 logoraša, najmonstruoznijeg zločina koji je počinjen nad prijedorskim logorašima i jednog od najtežnih i najvećih zločina počinjenih tokom agresije na BiH.

Organizatori manifestacije bili su članice Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, Regionalni Savez udruženja logoraša regije Banja Luka i Udruženje preživjelih Kotor Varoš.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović za Fenu je rekao da su sa obilježavanje godišnjice poslate poruke da zločin neće i ne može biti zaboravljen.

– Uprkos tome što ovdje još uvijek nije izgrađeno spomen obilježje, spomen obilježja žrtavama Korićanskih stijena su već izgrađena i to ne jedno nego više njih, a ti spomenici su knjige i dokumentarni filmovi koji su snimljeni o Korićanskim stijenama gdje su svjedočili preživjeli u tim filmovima – kazao je Duratović.

Naglasio je da je najveći spomenik 11 sudskih presuda izvršiocima direktnog zločina te da su to spomenici koji će doći do onih koji trebaju da znaju istinu o Korićanskim stijenama.

– Jer bilo koje statično spomen obilježje koje bi mi izgradili ovdje na Korićanskim stijenama to neće vidjeti ni oni koji žive u Prijedoru ni bilo ko drugi bilo gdje u svijetu. Ovako, mi smo izgradivši ove spomenike, i knjige i filmove i sudske presude, poslali priču o Korićanskim stijenama od Novog Zelanda, preko Sjeverne Amerike, Skandinavije i svako će moći u svakom momentu da sazna i pročita i zna šta se desilo ovdje na Korićanskim stijenama – poručio je Duratović.

U Haškom tribunalu, tokom izvođenja brojnih dokaza u jednako brojnim sudskim postupcima, Korićanske stijene su obilježene kao mjesto koje pokazuje svu brutalnost, odnosno primjer masovnih ubistava sa ciljem etničkog čišćenja teritorija.

Do sada je 11 osoba osuđeno za zločin na Korićanskim stijenama.

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu za isti zločin.

Neki od policajaca koji su učestvovali u masakru priznali su krivicu, i to: Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.

Osim njih, za zločin na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH pravomoćno su osuđeni: Saša Zečević, Marinko Lepoja i Radoslav Knežević na po 23 godine zatvora, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu i Željko Stojnić na 15 godina zatvora. Oslobađajuće presude izrečene su Petru Čivčiću i Branku Topoli.

Korićanske stijene su mjesto zločina Interventnog voda prijedorske policije nad nesrpskim civilima iz Prijedora i Kotor Varoši.

U završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora, koje je trajalo od 22. maja 1992. godine, prijedorske srpske civilne, vojne i policijske vlasti  su 21. augusta 1992. godine organizirale i izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine.

Jedan u nizu prognanički konvoja, koji su bili organizirani u cilju potpunog istrebljenja nesrba iz Prijedora, krenuo je prema Travniku. Jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi i deportovao preživjele civile sa Mataruškog Brda a drugi je deportovao civile zatvorene u logoru Trnopolje. Sprovođen od dobro naoružanih pripadnika interventnog voda prijedorske policije, konvoj je preko Kozarcu krenuo prema Travniku. Više od 1.200 Bošnjaka i Hrvata među kojima je bio i veliki broj žena, djece, bolesnih i staraca su prilikom ovog istrebljenja bili satima u prepunim šleperima i autobusima izloženi nesnosnim vrućinama bez hrane i vode. Jedina zaustavljena vršena su u cilju efikasnijeg sprovođenja pljačke pri kojoj su civili tučeni, maltretirani i ponižavani od pripadnika interventnog voda. Plijen iz pljačke je izvršiocima bio obećan od naredbodavaca kako bi što efikasnije “čistili”.

Na rijeci Ugar, planina Vlašić, iz prepunih šlepera i autobusa uz tuču i nasilje selektirano je oko 180 muškaraca u druga dva autobusa. Nakon 15 minuta vožnje prvi autobus je zaustavljen i logoraši iz autobusa su istjerani napolje. Sprovedeni su do ruba provalije. Zatim im je naređeno da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu „kao da se mole Bogu“. “Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive”, uzviknuo je Darko Mrđa i dao znak za paljbu. Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tjela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara, saopćeno je iz Regionalnog saveza logoraša Banja Luka.

Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tjela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara.

Logoraši koji su bili u drugom autobusu izvođeni su u grupicama po dva, tri čovjeka, vođeni do litice i likvidirani pucnjem s leđa. Nakon masakra čuli su se jecaji preživjelih logoraša sa dna provalije. Damir Ivanković, također osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na preživjele i ranjene. Kako bi bili još sigurni da niko ne bi živ ostao, zločinci su na tijela logoraša bacali ručne bombe.