Polaganjem cvijeća i odavanjem počasti na mjestu masakra, obilježena je 32. godišnjica od ubistva devet naših sugrađana u ulici Žrtava fašizma kod broja 12, naselje Otoka, koje je počinio agresor tokom opsade Sarajeva 1992-1995. godine.
Na današnji dan, 10. novembra 1993. godine, sa agresorskih položaja Vojske Republike Srpske koji su se nalazili na području Nedžarića, ispaljene su tri minobacačke granate 82 mm, koje su pale na asfaltnu podlogu u ulici Žrtava fašizma kod broja 12 i ulici Ilije Engela kod broja 5.
Od eksplozija i rasprskavajućeg djelovanja granata smrtno su stradali: Elma Geko, Slavojka Govedarica, Semir Haseta, Amina Hećo, Ajdin Hodžić, Ibrahim Huskić, Vinko Lončar, Silvijo Mačorović i Božidar Šuko.
U ovom masakru teže i lakše je ranjeno još 38 naših sugrađana.
U ime Kantona Sarajevo cvijeće je položila ministrica za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS Dušanka Bošković koja je poručila da obilježavanjem ovog tužnog dana, ne odajemo samo počast ubijenim sugrađanima, već šaljemo poruku da nećemo zaboraviti.
“Mjesta sjećanja, a danas se nalazimo na jednom od njih, nisu samo podsjetnici na patnju i stradanje, već i upozorenja za budućnost. To je jednostavna opomena: učiniti sve da nikada ne dozvolimo da se ovakvi zločini ponove. Sarajevo je preživjelo najdužu opsadu modernog doba, opsadu Vojske Republike Srpske, koja u ubijanju nije pravila razliku – svi su bili tu, svih uzrasta, spola, vjera ili nacija. U najdužem obruču našeg grada u modernoj istoriji, ubijeno je više od 12.000 ljudi, među njima 1.601 dijete. To su ogromne brojke koje ne smijemo olako izgovarati, jer svaka od njih predstavlja ime, lice, priču i neizmjernu tugu porodica. Pravda je naš dug prema žrtvama.
Za zločine počinjene u Sarajevu međunarodni sudovi su osudili tek mali broj odgovornih – Stanislava Galića, Dragomira Miloševića i Ratka Mladića. Presude su važne, ali same po sebi nisu dovoljne. Pravda nije samo u kaznama, pravda je i u priznavanju istine, u borbi protiv negiranja i u našoj nepokolebljivoj odlučnosti da učimo nove generacije o ovim događajima.
Govoriti o pravdi znači govoriti i o budućnosti. Bosna i Hercegovina mora biti izgrađena na idejama mira, zajedničkog života i međusobnog uvažavanja. Nema stabilne budućnosti bez istine. Poricanje ovakvih zločina ne negira samo prošlost, ono sabotira budućnost. Zato moramo insistirati na istini, jer samo istinom gradimo povjerenje, a povjerenje je temelj svakog zajedničkog života”, rekla je Bošković.
Na mjesto masakra cvijeće su položile i porodice ubijenih, predstavnici Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, delegacija Grada Sarajeva, Mjesne zajednice Otoka, te učenici i nastavnici osnovnoh škola “Mehmedalija Mak Dizdar” i “Čengić Vila I”.
