Reditelj Nikola Ležaić govorio je za Televiziju Sarajevo o svom novom filmu “Kako je ovdje tako zeleno”, projektu koji je, kako kaže, nastao iz lične potrebe i emotivnog suočavanja s gubitkom, a ne iz same želje da snimi još jedno ostvarenje.
Ležaić objašnjava da se priča filma oslanja na događaje stari gotovo deceniju, kada je zajedno s porodicom selio bakine posmrtne ostatke iz Srbije nazad u Dalmaciju, gdje je željela da bude sahranjena.
„U početku nisam želio da se bavim tom temom, jer sam bio okupiran drugim, velikim i, kako sam ga tada doživljavao, megalomanskim projektom. Pored toga, selidba bakinih ostataka i sve što je pratilo taj proces bilo je duboko emotivno i lično iskustvo. Pokušao sam da pobjegnem od toga, iako mi je bilo jasno da u toj situaciji leži filmska priča od samog početka“, kaže Ležaić.
U tom trenutku, kako objašnjava, našao se na životnoj prekretnici: njegov otac, tada sedamdesetogodišnjak, putuje s njim na to isto putovanje, dok on sam postaje otac. „Svi ti životni momenti nekako su se uklopili jedan u drugi. Tada sam shvatio da je to priča koja zaslužuje film. Ali nisam bio spreman da je ispričam sve dok 2020. godine nisam izgubio oca usljed posljedica koronavirusa.“
Reditelj otkriva da je upravo taj bolni gubitak bio prelomni trenutak koji ga je naveo da se vrati ovoj priči.
„I ja sam u isto vrijeme dobio COVID i nisam mogao otići na njegovu sahranu. Sjedeći u izolaciji, pokušavao sam da pronađem nešto što bi mi pomoglo da prevaziđem taj osjećaj nemoći. Tada sam ponovo posegnuo za pričom o baki i ocu. Tako je nastao ovaj film – više kao pokušaj auto-terapije, nego kao rezultat profesionalne ambicije.“
Film “Kako je ovdje tako zeleno”, tako postaje svojevrsna intimna ispovijest, spoj porodičnog i generacijskog iskustva, ali i univerzalna priča o gubitku, sjećanju i potrebi da se kroz umjetnost pronađe put do iscjeljenja.
Više u videu:
-
-
-
-
