U ovosedmičnom izdanju emisije Nedjeljni ritam tema je bila film i sve onome što mu prethodi, te na koji način se filmska industrija i arhiva čuvaju, ali i koliko je to važno za jednu državu. O ovim temama razgovarali smo s Ines Tanović.
Kratka biografija
Ines Tanović rodena 1965. godine u Sarajevu, je bosanskohercegovačka režiserka i scenaristkinja. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za dramaturgiju. Od 1988. godine članica je Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine. Trenutno je direktorica Filmskog centra u kojem smo i vodili ovaj razgovor.
Ovo je bila filmska montaža s kojom ste se upoznali još kao dijete u kolicima i prvi put u ovoj zgradi ste imali priliku da prisustvujete montaži filmova, zahvaljući vašem ocu. Danas ste ovdje direktorica Filmskog centra. Sve ono što se desilo u vakumu, između toga je i lijepo i tužno. Pamtite i lijepe dane, ali i ove današnje tužne. Zbog čega je to tako, zašto smo došli u ovakvu situaciju?
-Puno je razloga. Naravno, prvi i osnovni je to što se desila agresija na BiH i svi kapaciteti filmski su bili uništeni nažalost tokom granatiranja Sarajeva. Objekat u kojem se sada nalazimo, u Dženetića čikmi, to je bila neka nekadašnja tzv. Mala Sutjeska i ovdje su bili administrativne prostorije Sutjeska filma, jedna filmska montaža i mala kino-sala. I samo vrijeme razvoja kinematografije dovela je do toga da se danas više ne snima filmskom trakom, sada je digitalna tehnologija preuzela to sve, međutim mi smo naslijedili filmove koji su rađeni u periodu ’47 do ’92 godine. Filmski centar ovako kako ga mi danas imamo nastao je 2009. godine. Mi smo pravni nasljednici svih filmova i intelektualnog vlasništva nad filmovima proizvedenim od ’47 do ’92 godine. Radi se o preko 90 igranih filmova i o preko 500 različitih naslova dokumentarnih, kratkih igranih, arhivskih materijala, dakle sve što je snimano na filmskoj traci – istakla je Ines Tanović.
Filmski centar je i osnovan da bi se film sačuvao, da bi se historija bh. i bivšeg jugoslovenskog filma sačuvala. On se i sačuvao, ali se ne vodi dovoljno računa o tom bogatstvu?
-Mislim da to nije ništa drugačije s filmskim centrom, nego generalno s kulturnim naslijeđem BiH u svih ovih proteklih 30 godina. Vrlo malo se brine o našem identitetu kroz kulturu, umjetnost. Često smo svjedoci da se mnogi kriju iza nekog identiteta, a kad su u prilici da taj identitet zaštite kroz kulturu i umjetnost, oni to ne rade sukcesivno, onako kako to druge zemlje u regionu rade. Svjedoci smo toga da i u Hrvatskoj i u Srbiji se mnogo pažnje pridaje, a i puno novca se ulaže u kulturu i umjetnost, naročito u čuvanje artefakata i dokaza identiteta tih nacija. Kod nas se dešava da je to sve nekako stihijski, te da je prepušteno uglavnom pojedincima koji su nekako svojom privatnom, intelektualnom željom, okrenuti ka tome da čuvaju ono što mogu sačuvati. Bili smo svjedoci kako je Zemaljski muzej godinama bio u očajnom stanju, da su se radnici sami izborili s tim da su bili godinama bez plata, da su bili nikakvi uslovi za čuvanje artefakata koji su svjedoci našeg postojanja. To se isto dešava i s Filmskim centrom. Ovdje sam 2020. godine zatekla jedno vrlo teško finansijsko stanje. No, pored toga, filmovi su bili ruinirani, na podu, mnogi nisu bili u kutijama, nismo imali pravi popis tih filmova – poručila je Tanović.
Čitavu emisiju i više o ovoj, ali i drugim zanimljivim temama, pogledajte u videu:
-
-
-
-
