Gost ovosedmičnog izdanja emisije Nedjeljni ritam bio je bosanskohercegovački kantautor, kompozitor i jedna od najutjecajnijih ličnosti sarajevske estradne scene, Nazif Gljiva.
Kada ste vi kao mlad čovjek prvi put osjetili da ste napisali neku pjesmu, da ona vrijedi i da ima neku jačinu i snagu i kada ste sebi rekli: „Vidi, mogao bih ja ovo raditi“?
“Pa, već u 14. godini, na primjer, ovaj, išao sam na takmičenja. Sjećam se da sam u Mostaru pobijedio sa pjesmom, ona to je pjesma špansko-meksička, „Chiquita“. I onaj, bio je predavao se film „Majko, slušaj moju pjesmu“ i taj glavni lik Joselito. Ja sam se palio na njega, mali, crn, lijep, sličan Halidu baš našem, i Alain Delon, oni su slični. I osvojio sam prvo mjesto. Al’ teško je bilo, znaš, jer prva ljubav je moja u stvari bila nogometna lopta i tako, znate kako… igrajući nogomet, znači, baveći se sportom, razvijali smo i um i tijelo i tako dalje, i tako dalje. Sad ne, sad ljudi u društvenim mrežama zabiju se i skrhaju se”, kazao je Gljiva.
I ne razvijaju ništa?
“Ne razvijaju ništa. Nije to život. Život je druženje ili u mahali ili u raji, ili da si stalno u pokretu. I u 14. godini, hajde, da se vratim na tu temu, napišem nekoliko stihova, tako, to, ono, „Sonet obrvi moje drage“, ono prva ljubav, ono vidiš te ova, te ona, te… I tako sam imao zbirku, stalno sam nešto pisao, stalno sam nešto i pjevušio. Ali nevjerovatno, ja sam, gledajući filmove, zavolio muziku. Plus, slušajući sevdah na radio aparatima onim starim, sevdah Zaima Imamovića, Himze Polovine pogotovo, jer to, mislim, da je Himzo Polovina put kako treba pjevati, kako se stvara pjevač. On je, Himzo Polovina, je nešto, nešto nevjerovatno na ovom prostoru. I nije zastupljen previše u javnosti koliko je zaslužan. Nevjerovatno, Himzo Polovina. Pa onda poslije je došao Toma Zdravković, na primjer, to je totalno dijametralno suprotno, ali to je od toga postalo. Nema veze, vi možete biti iz Timočke Krajine, iz Požarevca tamo, sa granice rumunske, sa… balkanski narodi, oni se savršeno dobro razumiju. Prvo se razumiju po muzici i znaju. Ako ja pjevam, postoji moja muzika, znači moja muzika moje vjere. Ja to spontano pjevam, nisam ja to namjerno. Njegova muzika, katolička muzika, ova muzika, ona muzika, al’ sve nam dođe na kraju na isto”, kazao je Gljiva.
Dakle, od 14. godine negdje ste to u sebi prepoznali. Dijamanti su vas vinuli u zvijezde zajedno sa Halidom, odnosno više njega, a vi ste već tad već bili pisali i imali nekog rada iza sebe. Ali osim Halida Bešlića, s kim vam je bilo još lijepo raditi? Jer ne radi uvijek… kada čovjek radi, nije sa svakim, hajmo reći, lijepo raditi, je l’ tako?
“Pa, bilo mi je lijepo raditi sa Murizom Kurudžijom. On se nalazi sad u Australiji. Izuzetan talent, jedan od rijetkih talenata balkanskih, a eto nepoznatiji. Tako dobro svira lijepo harmoniku i klavir da mislim da je jedan od najboljih svih vremena na Balkanu. A eto, za njega se ne zna. A pjeva, pa skoro kao Šaban Šaulić. Znači, i pjeva i svira, potpuni sluhista. Ja sam imao sreću da naletim na njega u to mlado doba, na primjer, prije Halida smo ja i on radili u selo Osijek dole kod Sarajeva. Bila je jedna kafana kod Branke. I mi smo tu radili, 2000 gledalaca je napolju i unutra koliko možeš sad, 300-400. I normalno, tako je vrijeme bilo, do 12 navečer se tuku unutra, poslije… poslije idu napolje pa se tuku”, kazao je Gljiva.
Cjelokupan razgovor sa Nazifom Gljivom možete pogledati na našem Youtube kanalu.
-
-
-
-
