U genocidu nad Bošnjacima Srebrenice Mevlidi Hukić (74) ubijen je suprug Hajdin, sinovi Senad, Sejad i Samir, dva brata, na desetine bliže i dalje rodbine. Ovog 11. jula u Memorijalnom centru Potočari klanjat će se dženaza za njezinog supruga Hajdina i sina Sejada. Ranije je vječni smiraj pronašao sin Senad, a još uvijek traga za najmlađim sinom Samirom.
“’Udaram’ inzuline otkako je Srebrenica pala. Ujutro i navečer. Ujutro ‘udaram’ po 40 i više jedinica, a uvečer 20. Tablete pijem. Sada mi je doktorica smanjila tablete, ali inzulin ‘udaram’ i ujutro i navečer“, priča Mevlida Hukić, koja živi zajedno sa sinom Zuhdom, jedinim koji je preživio marš smrt od Potočara do Nezuka.
“Odgajala sam moju djecu, bili su kako treba. Narod im se divio. Kažu mi svaka ti čast i tebi i suprugu kako ste ih vaspitali, kako su vam dobra djeca“, prisjeća se Mevlida kao i trenutka kada su se rastali u Potočarima.
Sinovi su je hrabrili da će se opet sresti, ali… Srela ih je u ovih 27 godina tuge i bola samo u snovima, plačući noćima i klanjajući danima.
“Sanjala sam ih, i svašta. I sad ih sanjam, plačem, deveram… Obolila sam i ja se borim za sebe. Borim se za sina. I on je imao infarkt, srčani. Deveram…“, priča Mevlida.
“I dan danas patim. Valjalo je odgojiti malo dijete, odgojiti i dovesti do selameta, a sad da ga nema. Ne mogu nikako… Dokle će Allah dati da se živi ne znam“, pita se Mevlida Hukić.
-
-
-
-
