Miro Lazović za „Špicu“ povodom godišnjice priznavanja u UN-u: BiH je rođendan proslavila na referendumu, a danas je držimo zarobljenom u etničkim kavezima
Povodom godišnjice prijema Bosne i Hercegovine u Organizaciju ujedinjenih nacija (UN), gost emisije „Špica“ bio je Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike BiH i direktni učesnik ključnih istorijskih događaja iz devedesetih godina. U otvorenom razgovoru, Lazović se prisjetio dramatičnih trenutaka proglašenja nezavisnosti, analizirao odgovornost domaćih vlasti prema ključnim datumima, te ponudio jasan osvrt na trenutne geopolitičke kočnice koje sputavaju evropsku budućnost zemlje.
„22. maj je datum koji zaista po prvi put u novijoj istoriji Bosni i Hercegovini daje međunarodni legitimitet i njenu stolicu u UN-u. To je priznanje koje ovaj datum stavlja u sam vrh najznačajnijih istorijskih događaja, ali mu ni ova, kao ni prethodne vlasti, nikada nisu dale adekvatan značaj.“
Dramatično proljeće 1992. godine: „Igrali smo u produžecima“
Prisjećajući se perioda od prije više od tri decenije, Lazović ističe da je prijem u UN stigao u trenutku kada je brutalna agresija na zemlju već uveliko trajala, zbog čega su građani i branioci u tom momentu bili fokusirani isključivo na goli opstanak.
„Ja sam akter svih bitnijih događanja za Bosnu i Hercegovinu od 1990. do 1996. godine. Posebno pamtim dramatični period iz aprila 1992. godine, kada je ogromna masa ljudi ispred sarajevskog parlamenta i hotela Holiday Inn, osjećajući u zraku da dolazi rat, jasno digla glas protiv njega. Tada je na njih pucano. To je bio trenutak koji je nagovijestio težak period koji slijedi i opsadu Sarajeva koja će trajati 1425 dana“, evocira uspomene Lazović.
Prema njegovim riječima, ključni temelji države udareni su ranije te godine, dok je 22. maj stigao kao kruna tog procesa, ali u dramatičnim okolnostima:
„Ako se izrazim sportskim žargonom, 22. maj je donesen u samom finišu, u produžecima. Prije toga je na sjednici Skupštine RBiH 25. januara donesena odluka o raspisivanju referenduma, koji je održan 29. februara i 1. marta. Građani su tada izglasali suverenu i nezavisnu BiH i to je za mene rođendan ove države. Uslijedilo je priznanje Evropske unije 6. aprila, pa Amerike 7. aprila, a zatim i agresivan napad koji je krenuo od Bijeljine. Kada je nastupio 22. maj, agresija je već bila u jeku, Sarajevo pod okupacijom, pa ni građani ni policija tom datumu tada nisu mogli pridati pažnju kakvu zaslužuje.“
Cijena tajnog dogovora u Karađorđevu i ustavni teret Daytona
Kao šef poslaničkog kluba SDP-a na početku rata, a potom i predsjednik Skupštine RBiH, Miro Lazović je bio aktivni učesnik svih mirovnih pregovora – od Ženeve 1992. do Daytona 1995. godine. Danas otvoreno govori o računima koje je Bosna i Hercegovina platila zbog svojih susjeda.
„Bosna i Hercegovina je platila najveću cijenu raspada bivše države, ali i cijenu neprincipijelnih i nekorektnih odnosa naših susjeda, prije svega Beograda i Zagreba. Oni su imali dogovor iz Karađorđeva 1991. godine za koji mi tada nismo znali. Taj dogovor Tuđmana i Miloševića ticao se podjele BiH na dva dijela. Sve vrijeme od 1992. do 1995. naša zemlja se suočavala s realizacijom tih prepisana tri cilja. Zahvaljujući nama Bosancima i mladim ljudima u Armiji RBiH, ova država je sačuvana.“
„U Daytonu je zaustavljen rat i došli smo do mira, ali smo dobili državu koja nije stabilna. Često kažem da je BiH nedovršena građevina čija konstrukcija već 30 godina podrhtava na lošim ustavnim temeljima. Taj teret nas prati i danas. Ili će BiH postati stabilna, funkcionalna, evropska država, ili će ostati zarobljena u etničkim kavezima sa potpunom neizvjesnošću šta nas čeka u budućnosti.“
Vožnja pod ručnom kočnicom: Gdje je ključ budućnosti BiH?
Ipak, uprkos očiglednim unutrašnjim i vanjskim blokadama, bivši predsjednik Skupštine RBiH odbija da izgubi optimizam i naglašava da se država, iako sporo, ipak kreće u pravom smjeru.
„Bio sam optimista devedesetih, a optimista sam i danas, iako sam svjestan da BiH već tri decenije vozi pod ručnom kočnicom. Ta kočnica se nekad podigne, nekad malo spusti, ali mi ipak idemo naprijed. Napravljeni su određeni pozitivni procesi na evroatlantskom putu. Na korak smo do prijema u NATO, a nalazimo se i u predvorju Evropske unije“, objašnjava Lazović.
Za brži iskorak prema Briselu, ključnim smatra usvajanje reformskih zakona koji već godinu i po dana stoje na čekanju, kao i odabir adekvatnih stručnih kadrova koji će u ime BiH voditi kompleksne pregovore s Evropskom unijom.
Međutim, regionalna politika i dalje predstavlja najveći izazov za potpunu stabilizaciju Balkana:
„Suočeni smo s unutrašnjim i vanjskim protivnicima koji koče ovaj proces. U tom kontekstu, ono što se dešava u našem susjedstvu, posebno u Srbiji, u velikoj mjeri opterećuje budućnost BiH. Naša zemlja je držana kao talac te politike. Sve dok ne dođe do korjenite promjene politike u Srbiji – i to ne personalno političara na vlasti, nego generalnog političkog narativa – mislim da na prostoru BiH, pa ni u cijelom regionu, neće biti istinske stabilnosti i potrebnog mira“, zaključio je Miro Lazović.
