Inovacija iz bosanskog gradića: Goraždanske ratne centrale na ukrajinskim rijekama

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Goražde je bilo izloženo troipogodišnjim napadima u potpunom okruženju, bez struje, hrane, lijekova i dovoljno naoružanja za odbranu. Borba za opstanak tražila je svu kreativnost stanovnika ovog grada, pa su male ratne hidrocentrale koje su tih ratnih godina, vezane za mostove i njene obale plutale na površini Drine, predstavljale jedinu mogućnost za proizvodnju struje i izlazak iz mraka. Trideset godina kasnije male hidrocentrale mogle bi pomoći drugom narodu koji se suočava sa agresijom, razaranjima i mrakom.

Inicijativa je, objašnjava premijer Bosansko-podrinjskog kantona Goražde Edin Ćulov, potekla iz kancelarije Evropske Unije u Sarajevu, odakle su zatražili fotografije, skice i sve što može pomoći za proizvodnju ratnih centrala.

„I onda smo to realizovali, prikupili materijale, preko Radio Goražda zamolili građane da nam upute crteže, slike … Nešto smo našli na internetu. Jedno sedam dana smo to sve radili, skupljali i kad smo to objedinili sve onda smo to, preko kancelarije EU poslali kancelariji EU u Ukrajini. A onda se sve zarotiralo, grudva snijega je krenula i postala brdo. Svi su zainteresovani, svi nešto traže, mole … Uglavnom, došlo je na pravo mjesto, pomogli smo nadam se ljudima i ja koliko imam informaciju tamo se organizovano puno takvih centrala pravi kako bi imali osnovne elemente, odnosno bar malo struje tokom ovih hladnih zimskih noći“, rekao je Edin Ćulov, premijer Bosansko – podrinjskog kantona Goražde.

Pojašnjava da su, za razliku od Goražda, gdje su se ratne centrale pravile pojedinačno i od materijala koji bi se uspio pronaći, Ukrajinci proizveli par proto-tipova i serijsku proizvodnju započeli u pogonima koji nemaju problema sa snabdijevanjem električnom energijom.

Kao samo jedan od izuma koji svjedoče snalažljivosti i odlučnosti Goraždana, prvu ratnu centralu u Goraždu je izgradio automehaničar, rahmetli Juso Velić, nakon što je posjetio jednu od ratnih ambulanti u kojoj se se ranjenici liječili pod svjetlom fenjera. Nakon prve, na Drini je postavljeno desetine sličnih.

”Ne znam kako su ova dva mosta izdržala, sve te centrale su bile vezane za mostove. To nije bila centrala da je napravite i dva mjeseca ne prilazite, nego svakodnevni radovi. Uvijek je nešto falilo. Došlo drvo, grana, nešto se iskrivilo … Nije bilo struje, ručnom bušilicom se metal bušio. Rijeka je mijenjala tok, danas je mali nivo, sutra tri metra visočiji. To puno utiče na centralu, snagu struje, na volte, pa kad uključite neki uređaj na 350 volti sve izgori“, prisjećao se Ćulov.

Osim za ambulante, Ratnu bolnicu, komande jedinica, struju su nastojali dobiti i građani, koji su živjeli u mraku, uz svjetlost improvizovanih svjetiljki za koje su odvajali dragocjene kapi jestivog ulja, bez radija i bilo kakvih informacija iz ostatka države i svijeta. Mirsad Kadrić tada je imao 15 godina i kaže da je samo pomagao u izgradnji centrale.

„Mi smo se ovdje u našoj mahali Luka skupili oko rahmetli Osmana Dragolja, mog amidžića Murisa Kadrića i ljudi koji su, svako iz svoje garaže, donijeli neki dio koji je nama bio potreban. Pretežno su to bila buradi, željezne cijevi. Pošto nije bilo struje da se vari koristili smo tzv. žabice sa skela. Znači bilo je potrebno buradi, željezne cijevi i pogon. Kotači su se pretežno pravili od drvenih vodootpornih špera, onda je bio diferencijal od Fiata i tako tih automobila, a mi smo imali sreću da nađemo reduktor koji je bio 1:14, a to će inžinjeri skontati šta je. Jedan okretaj na maloj remenici okretao je 14 puta na velikoj remenici. I stavljala se dinama, mi smo imali iz kamiona, iz „FAP-a“ 24 volte. Prenosili smo električnu energiju putem kablova do moje kuće. Na mojoj kući su bili postavljeni akumulatori iz kamiona i tako je oko 20 kuća imalo osnovno, da upale sijalicu i da ne žive u totalnom mraku“, pričao je Kadrić.

Koliko je donosila olakšanje ratna centrala donosila je i probleme, predstavljala obavezu, jer se o njenom radu svakodnevno moralo voditi računa. Nabujala rijeka i stabla drveća često su izazivali kvarove i prekidali isporuku struje, a popravci su se morali vršiti i u najhladnijim zimskim danima veslajući čamcima, na automobilskim gumama ili spuštajući se s mosta niz sajlu.

„Morao si biti i akrobata pored svih inovacija koje smo radili da bismo imali te osnovne uslove za život. Petnaesti februar, ‘mačje veljače’, moj rođak Muris Kadrić i ja vozili smo se da popravimo. Prije toga je nadolazila Drina pa je pokvarila lopatice. Vozili smo se sa čamcem, prevlačili su nas rahmetli Džemal Pilav zvani Geca i Halid Fočić. Slučajno su se otpustili previše konopci i taj čamac se nasukao na centralu koja je bila ispod nas. Probio se čamac, ne znam kako smo ga izvukli, a takav je minus bio da sam poskidao sve sa sebe i ostao u gaćicama koje su se zaledile na pola puta do moje kuće. To mi je ostalo za cijeli život, da sam se kupao 15. februara, ničim izazvan“, govorio je Mirsad Kadrić.

Po uzoru na one ratne, prije nekoliko godina u Omladinskoj ulici u Goraždu postavljena je centrala koja podsjeća na teške, ali i godine ponosa i otpora zlu.