U masakru na sarajevskoj pijaci Markale prije 28 godina poginulo je 68, a teže i lakše ranjene 142 osobe. Bio je to prvi od dva masakra koja su se dogodila na najprometnijoj sarajevskoj pijaci koja je i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada.
Tog popodneva, 5. februara 1994, nakon eksplozije minobacačke granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske, na pijaci Markale zavladala je panika. Građani koji su se našli na mjestu masakra prenosili su ranjene do vozila kako bi što prije stigli do bolnice.
Ljekari u Urgentnom centru bolnice Koševo (danas Klinički centar Univerziteta u Sarajevu) ulagali su nadljudske napore da spase što više života, u teškim uslovima i bez adekvatne opreme.
Među njima bio je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, sadašnji direktor Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, a u to vrijeme 31-godišnji specijalizant koji je prva iskustva stekao upravo tokom rata.
“Tog 5. februara sam bio dežurni u Urgentnom centru, današnja stara hirurgija. Bio sam dežurni ortoped. Bio je sunčan dan, kao i danas. Oko podne pojavio se veliki broj auta. Izašli smo ispred, a mislim da je u tom trenutku došlo oko 130 ljudi, možda i više. To su bile teške povrede, raskomadana tijela. Pokušavate da spasite što više života. U tom trenutku vidite krvarenje na sve strane. Nažalost, veći broj ljekara je bio otišao tako da nismo imali ni dovoljno ruku u tom trenutku”, prisjetio se Gavrankapetanović.
I dan-danas često se sjeti kako ga je neko držao za ruku dok je pomagao drugoj ranjenoj osobi.
– Teška i razarajuća situacija –
“I taj stisak popusti. Zaustavljate krvarenje… Za sve je to bio šok. Bio sam mladi specijalista, ali nažalost, već smo imali veliko iskustvo iz prethodnog perioda – velikog masakra koji je bio 27. maja 1992. godine. To je teška i razarajuća situacija koju nikada više ne zaboravite, niko od nas. Sjećam se kolegice anesteziologa, koja sa suzama u očima pita gdje joj je otac, jer je tada otišao na pijacu. Dijelovi tijela koje dodirujete, to su nezamislive povrede. Sve u svemu, jedno bolno sjećanje. Ta scena koju gledate, taj trenutak, ne možete učiti ni u kakvim knjigama. Svako to lice, svaki uzdah, krik i bol, to nikada neću zaboraviti”, ispričao je dr. Gavrankapetanović u razgovoru za Anadolu Agency.
U operacionoj sali smjenjivali su se ranjenici, ljekari su operisali bez pauze, zaboravivši na vrijeme. Jedini cilj i misao je bio spasiti što više života.
“Tada smo operisali cijeli dan i noć, ujutro smo završili. Ali, kao da je bio jedan tren, kao da je bio trenutak. Zora je bila kada sam izašao iz sale. I onda smo obilazili sve te ljude koje smo svi zajedno operisali. Radilo je nekoliko hirurških ekipa. I onda vidite koliko ljudi je preživjelo, koliko ljudi ste uspjeli spasiti i to je nešto što vas ispuni”, prisjetio se dr. Gavrankapetanović.
Drama koju je tad proživio, kako dodaje, “nešto je što vam ostavi trag za cijeli život”. No, hirurške ekipe tog dana zbrinule su i spasile najveći dio ljudi koji su uspjeli doći do njih.
