Povodom obilježavanja Međunarodnog dana europske baštine, u Sarajevskom jutru gostovale su dr. Amra Čusto i dr. Mirha Šabanović, stručne savjetnice iz Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo.
Tokom gostovanja istaknuta je važnost očuvanja bogatstva koje Sarajevo posjeduje, ali i neophodnost promjene odnosa društva i institucija prema spomeničkom blagu.
Govoreći o historijatu i misiji ove institucije, dr. Amra Čusto podsjetila je da korijeni sistemske zaštite u Sarajevu sežu u početak šezdesetih godina prošlog stoljeća.
“Naš Zavod se razvio zapravo iz nečega što se zvalo Fond za zaštitu Baščaršije, koji je osnovan 1963. godine sa namjerom da se na adekvatan način valorizira, očuva i prezentira stara historijska jezgra grada Sarajeva”, navela je Čusto, ističući da je ubrzo nakon toga nastala potreba za širim obimom zaštite.
“Nakon više od šest decenija, iako su se nazivi mijenjali, misija Zavoda uvek je ostala ista — a to je valorizacija, očuvanje, prezentacija i prenošenje naše baštine u ostavštinu za buduće generacije”, dodala je.
Kao primjer vrijedne graditeljske baštine iz perioda socijalizma, Čusto se osvrnula i na samu zgradu RTV doma u Sarajevu: “S aspekta zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, zgrada RTV doma nam je jako zanimljiva i smatramo je vrijednom. Ona predstavlja objekat moderne arhitekture iz vremena socijalizma i zrela je za stručnu valorizaciju i šire prepoznavanje u javnosti.”
Govoreći o čestim pitanjima građana o promjenama izgleda i fasada starijih objekata, dr. Mirha Šabanović naglasila je da se estetski zahvati ne smiju raditi proizvoljno.
“Moramo voditi računa o kolorističkom odabiru, jer on ne može biti proizvoljan. Svaki stilski pravac — bilo da je riječ o historicizmu, neoklasicizmu, secesiji ili ranoj moderni — ima svoj karakterističan kolorit. To nam ne smije biti ostavljeno na potpuno neargumentovanim procjenama”, objasnila je Šabanović.
Najveći izazov u zaštiti naslijeđa danas predstavlja reakcija društva koja obično dolazi tek kada je objekat ili spomenik već uništen ili narušen.
“Nažalost, bosanskohercegovačko društvo primjećuje baštinu tek onda kada je ona ugrožena. Primjećujemo zgrade tek kad su urušene, kad otpada fasada, ili kada je neka nekropola stećaka devastirana”, upozorila je dr. Šabanović.
“To nam govori da mi spomenike spašavamo, umjesto da baštinom upravljamo. Sve dok smo u tom režimu ‘spašavanja’, ne možemo sagledati sve benefite koje nam baština pruža — ne samo u kulturološkom i obrazovnom, već i u turističkom i ekonomskom smislu”, naglasila je.
Šabanović je dodala da su u svjetskoj praksi ulaganja u preventivnu zaštitu znatno efikasnija od kasnijih skupih rekonstrukcija: “Puno je više mudrog ulaganja u preventivnu zaštitu i upravljanje baštinom. Nama nije u interesu da budemo kočničari procesa, jer je nama u struci najjasnije da baština mora biti integrisana u savremeni život, ali uz uvažavanje stručnih stavova i integralni pristup prilikom izrade strategija i prostorno-planske dokumentacije.”
