Gošća specijalnog izdanja Špice bila je glumica Hasija Borić.
Borić je pisala i govorila više puta o majkama Srebrenice.
“Ja dajem svoj glas koliko znam i koliko umijem, naročito ženama, jer ja sam žena i činit ću to dok budem živa. Kada stojite pred majkom Havom iz Zecova, kojoj su ubili šest sinova i muža i kada stojite u Memorijalnom centru, a ona sjedi u prvom redu i vi je vidite okomanjenu, vi morate da govorite poemu i da dozivate u njeno ime, jer ona izgleda kao neko ko ne može više da progovori. Ja jednostavno u tom momentu ne mogu biti samo glumica i profesionalac, nego imam i jednu životnu odgovornost, jer pred sobom gledam jedno tragično biće”, rekla je Borić.
Genocid u Srebrenici i tri decenije nakon što je počinjen, svake godine donosi i priča različita iskustva i nivoe patnje koja su Srebreničani u julu 1995. godine prolazili.
“Postoje neke teorije da se nakon Auschwitza nije moguće baviti umjetnošću. Ja mislim da je moguće, čitala sam jako puno vrijednih umjetničkih djela u BiH, kao i filmova koji na jedan snažan umjetnički način govore o ovoj tragediji. Mislim da su oni uspjeli snagom svoga talenta uhvatiti nešto bitno od te tragedije i uspjeli nama i svijetu gdje su prevedeni prenijeti tu našu bol i tragediju”, kaže Borić.
Hasija Borić je svoju 40. godišnjicu umjetničkog rada obilježila 2018. godine, autorskim djelom “Nana Fata Orlović” ili “Neka se čuju naši glasovi”.
“Nana Fata je bitna iz nekoliko razloga. Ona ima neku praiskonsku žensku mudrost. Ona se sa jedne strane bori za svoju avliju, jer ona poštuje svoga muža Šaćira koji je ubijen i nije neko ko mrzi crkvu, kaže da je premjeste negdje drugo. Crkva je simbol tragedije koja se njoj desila, zna da ta crkva nije potrebna nikome, jer tu uopće nema srpskog življa. Tlo na kojem ta crkva počiva je tlo na kojem je ubijen njen muž”, istakla je Borić.
Cijeli razgovor sa Hasijom Borić pogledajte u nastavku:
-
-
-
-
