Gost Intervjua bio Slobodan Blagojević, dopisni član ANUBiH-a, književnik, filozof, esejist, prevodilac, urednik i publicist. Rođen 1951. godine u Sarajevu. Riječ je o autoru koji se tokom cijele karijere intenzivno bavio umjetničkom kritikom (književnom, likovnom i teatarskom), te objavio veliki broj tekstova o ovim temama u svim vodećim medijima u bivšoj Jugoslaviji. Tome treba dodati veliki broj polemičkih i društveno-političkih komentara i članaka, kao i autorov trajni angažman na odbrani općih humanističkih vrijednosti i nepokolebljivog protivljenja nasilju i ratnohuškačkim ideologijama
Neposredni povod gostovanja je nedavno promovirana Blagojevićeva antologija “Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas”.
Jezici su tu negdje. Vi kažete da je to isti jezik, ali samo četiri dijalekta imaju reći.
-Objasnio sam i u predgovoru detaljno, ali kratko rečeno, to je za mene, ne za mene nego lingvistički, jedan policentrični jezik koji možemo nazivati, što Radoslav Katičić kaže da svaki narod može nazivati svoj jezik po narodnom svom imenu, bez obzira kako se taj jezik još zove. Tako da mi uzimamo, to su četiri varijante tog jezika, da tako kažemo, te četiri države. Međutim, meni su potpuno razumljive sve te varijante, čak i u njihovim dijalekatskim oblicima, jer sam ja tu uvrštavao i čakavce i kajkavce.
Dakle, nisam na to mislio, a krenuo sam naravno od početaka od mitoloških pjesama koje su sve zapisivane između 15. i 19. stoljeća, ali se mnoge od tih pjesama zna da potiču iz najstarijih vremena koje ne možemo ni datirati od prvih pokušaja pjesničkih u tom nekom mitološkom dobu i te su motivi tih pjesama, su motivi mentaliteta neolita, kako kaže Miodrag Pavlović.
I time se krenulo, to su početci. A onda idem naravno od 12. do 15. vijeka staroslavensku poeziju, bosanske, hrvatske i srpske recenzije. I naravno i tu je bilo dosta poezije, ja sam to morao obuhvatiti. Donosio sam neke od tih pjesama u originalu staroslavenskom, jer smatram da mogu biti interesantniji današnjim čitaocima, a može ih razumjeti.
Davao sam u bilješkama o pjesnicima i riječnike za sve to, ali donio sam i pjesama u savremenim redakcijama koje su već načinjene sam. Sam isto kod profesorice Herte Kune na filozofskom fakultetu u Sarajevu počeo da prevodim neke od tih, odnosno da ih osuvremenjujem u naš današnji jezik. Takoda s tim krećem i onda od 15. imamo već u Dubrovniku renesansu, razvoj, barok, rokoko, dolazimo do 18. stoljeća, 19. i 20. stoljeće su u stvari najobimniji jer u ovoj cijeloj antologiji prvi tom zahvata od početaka do kraja 19. vijeka, a ova druga dva toma se u stvari tiču 20. vijeka, prelaza 19. na 20. i 20. stoljeće, prva i druga polovina.
Zanimljivo je ovo kada kažete četiri, znam i da sam to spomenuo, znam šta ćete odgovoriti kad kažete jedan široki jezik, je li bogat jezik svakako koji se govorio na području bivše Jugoslavije, pa i danas se svi mi razumijemo na tom jeziku, ali eto neki moralni čistunci će vam odmah kazati kada se bude ovo gledalo. Neko kada bude slušao reče, pa to ne postoji, dakle to je samo bosanski, srpski, samo hrvatski, tako dalje, u stvari je to jedan jezik sa više varijanti i mi se svi jako dobro razumijemo, ako hoćemo.
– Naravno, a može se uzeti sama antologija kao osnovni tekst, pa čitati te pjesme, pa mi dokazivati da je to različit jezik, naročito u periodu od 19.-20. vijeka, gdje dolazi do i književne norme, kada je uspostavljena štokavica i tako dalje.
Dakle, ako neko čita Krležu Matoša ili tamo čita Vojislava Ilića ili ovdje čita Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, čita Radovana Zogovića u Crnoj gori, pa nek mi pokaže po čemu je različit. Svako će pročitati te pjesme i uživati ili neuživati u njima, ali to je izraz koji razumije. Također, Alhamijado poezija. Alhamijado poezija je pisana na mom maternjem bosanskom jeziku arabicom, kao što su pisane ove staroslavenske glagoljicom i ćirilicom. Ovdje imamo arabicu, ali to je naš jezik. Kad se prevede to pismo samo na naša poezija, uvrštavao sam je u kontinuitetu sa svim ostalim, smatrajući da je to sve razvitak jednog jezika od početka do danas sa svim svojim, odvojcima.
Kad sam malo istraživao sve ono što ste vi radili, taj neki vaš odnos, to mi je negdje zapalo za oči, odnos prema piscima u Bosni i Hercegovini, koji nisu toliko bili eksploacicani, nisu bili toliko poznati, mnogo njih ste nekako, neću reći, prvi put pokazali da postoje, nego ste ukazali na kvalitet njihovog dijela.
-To je moj osnovni motiv bio da pročitam svu poeziju i da izdvajam čak i od pjesnika koji nisu ostali u nekom nacionalnom pamćenju i tako dalje, koji su malo napisali ili su napisali više, ali se samo u nekom segmentu njihovog rada može osjetiti da su dobri pjesnici. Ja sam to pratio i uvrštavao, bez obzira na to da li su oni ranije postojali u lektirama ili nisu postojali. A to je princip koji sam naslijedio od meni najdraže antologije Viljama Butlera Jejica, engleskog pjesnika, koji je 1936. napravio antologiju moderne engleske poezije od kraja 19. vijeka do 1936. I on je tu dosta uvrštavao pjesnika, koje mi ne znamo ko su, ne zna ni ona Englez koji to čita ili zna da su to neke sporedne pojave, ali ako je napisao dobru pjesmu, ona svakako pripada u kanon, naglasio je Blagojević.
