Uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva je zapravo davanje njene lične karte i stavljanje na mjesto gdje treba, rekao je u razgovoru za Anadolu Andrija Števanić, jedan od najboljih bh. interpretatora sevdaha.
“To je lična karta, pečat sevdalinci. Hvala Bogu da se sevdalinka vratila kući. Svagdje su je svojatali i onaj ko zna i onaj ko ne zna. I danas čak ne znaju ko je napisao neku sevdalinku, ko je odsvirao ili ko je otpjevao, ali pojedini daju sebi za pravo da je svojataju. Dobro je što se krenulo od toga i hvala Bogu što je nekome rodila se ideja da shvate značaj sevdalinke. Svi su se rugali sevdalinci. Kakva sevdalinka, govorili su. Ali, nema pjesme i veselja bez sevdalinke. Htjeli mi to priznati ili ne. Možemo mi pjevati svašta. Ima lijepih pjesama, da se razumijemo. Ali, to je rijetko. A, sevdalinka je ta, kao slamka za utopljenika. Ona uvijek pliva negdje u sredini. Tako se 300 godina pjeva ‘Mujo kuje konja po mjesecu’. To se pjevalo prije nego su Amerikanci išli na mjesec, Mujo je imao radionicu. To znači da je sevdalinka mnogo toga prošla, što bi rekli sito i rešeto. Mnogi su odbacili sve što nevalja, dodali što je lijepo i tako se radilo. Tako da ono što je lijepo to će ostati. A, to je sevdalnika”, kaže Števanić.
– U BiH se stidimo sevdalinke –
Pjevati sevdalinku, kaže, to je isto kao da ste završili fakultet s dvije desetke.
“Toliko je sevdalinka teška. Izgleda lagana. Ali je vrlo teška. Bez ljudi kao što su Sejo Huseinbegović, Enes Čengić, s kojima sam sarađivao, kao i Zaim Imamović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović – Šerbo i ostale plejade ništa ne bi bilo od svega. Pjevam, ali ne znam gdje griješim. Kad me čuje Šerbo on kaže ovdje nije dobro i to ispraviš. Sada kada mladim ljudima kažeš ‘ovo nisi dobro pjevao’, kaže ‘on je ljubomoran’. Ne daju sebi ništa reći. Imam internet, znam sve. Ma ne znaš. Pjesma se uči dok si živ. Ljudi su zaradili penziju i jedan i drugi i Sejo Huseinbegović i Enes Čengić radeći sa svjetskim muzičarima, Šerbo je pojam i treba ustati pa ga spomenuti. Kad ti oni kažu da je to uredu, znači da je dobro. Ne možete vi ej, je li ti sviraš, hajde dođi ovamo. Ne može”, navodi Števanić.
No, na žalost sevdalinci se, veli, ne pridaje dovoljna važnost u Bosni i Hercegovini.
“To je zato što se ljudi ovdje, ja sam to više puta rekao javno, ljudi se stide sevdalinke ovdje. Više vole sevdalinku u Beogradu nego u Sarajevu. Trebalo bi da bude obratno. Odnosno izvorno da ovo ovdje, u Sarajevu, bude mapa kako će da se pjeva sevdah. Kada sam još išao u školu uvijek sam slušao Zaima Imamovića. Mislio sam uvijek da taj čovjek pjeva pravo. I stvarno je tako”, veli Števanić.
Iako rođen u Pakracu, u Hrvatskoj, Števanić je oduvijek želio pjevati sevdalinku. Kako je krenuo s tim, bio je posve čudan put.
“U Zadru gdje sam bio u školi prišao sam Nadi Mamuli i pitao je – kako se postane pjevač sevdalinke? Ona mi je jasno rekla ‘dijete moje, treba da odeš u Radio Sarajevo’. Što znači moraš biti tamo odakle sevdalinka potiče. Ne potiče sevdalinka iz Srbije ili iz Hrvatske, da se razumijemo”, veli Števanić.
Radio je kaže sa Zaimom Imamovićem, ali i s njegovim sinom Nedžadom je bio veliki prijatelj.
