Amerisa Omanović bila je gošća Sarajevskog jutra.
Na Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva, Amerisa Omanović, žrtva masakra na Markalama, prisjetila se kobnog 28. augusta 1995. godine kada je kao 16-godišnjakinja ostala bez noge i suočila se s nezamislivim užasima rata.
Danas, 5. februara, Sarajevo se sjeća svojih žrtava. Među onima koji nose neizbrisive ožiljke agresije je i Amerisa Omanović, čija životna priča služi kao bolni podsjetnik na cijenu slobode i snagu ljudskog duha.
„Ništa nije slutilo na zlo“
Tog 28. augusta 1995. godine, Sarajevo je na trenutak izgledalo mirno. Amerisa, tada tek 16-godišnja djevojka puna snova, otišla je do tržnice Markale kako bi pokušala kupiti namirnice.
“Bio je lijep, sunčan dan. Ljudi su ‘izmilili’ vani jer taj dan nije pucalo. U sekundi je sve stalo. Jedan život je prekinut, a započela je borba za drugi”, započela je svoju ispovijest Amerisa.
Blic slike iz 1994. i borba za opstanak
U trenutku eksplozije, Amerisu je detonacija priljubila uz zid tržnice. Iako u stanju teškog šoka, podsvijest joj je vratila slike prvog masakra na Markalama iz februara 1994. godine, koje je ranije gledala na televiziji.
“Instinktivno sam podigla ruku i tražila pomoć, baš onako kako sam vidjela ljude da rade godinu ranije. Pala sam na trup čovjeka koji je bio potpuno iskomadan, bez glave i nogu. Srce mu je još kucalo. Sjećam se da sam mu u tom mraku i prašini rekla: ‘Izvini’”, prisjeća se Amerisa detalja koji lede krv u žilama.
Geleri su joj u trenutku odnijeli nogu, dok je po cijelom tijelu zadobila teške povrede leđa, glave i kralježnice.
Dvije kile gelera u tijelu
Nakon što su joj građani, ne razmišljajući o novim granatama, pritekli u pomoć, Amerisa je prebačena u bolnicu. Njezina prisebnost u tim trenucima bila je nevjerojatna – sama je tražila zavoj kako bi podvezala noge i spriječila krvarenje.
“Kasnije su mi rekli da sam u tijelu imala dvije kile gelera. Ležala sam na hodniku stare hirurgije, u tišini. Uvijek kažem, oni koji najviše pate, često su najtiši. Samo sam molila da me prebace na ortopediju, vjerujući da ću tamo preživjeti”, kaže Amerisa.
Gdje je nestala empatija?
Govoreći o današnjem vremenu, Amerisa se s tugom osvrnula na gubitak solidarnosti koja je krasila Sarajlije tijekom opsade.
“Fascinantno je koliko su ljudi tada bili humani. Danas je ta empatija ispod svake granice. Ljudi su se učahurili, gledaju samo svoje interese i materijalne stvari, kao da ne očekuju da se zlo ikada više može ponoviti”, zaključila je.
Priča Amerise Omanović nije samo priča o tragediji, već o nevjerojatnoj volji za životom djevojke koja je u jednom danu odrasla, ali nikada nije prestala vjerovati u važnost sjećanja i ljudskosti.
-
-
-
-
