Svjedoci smo nevjerovatnih scena euforije i zajedništva koje preplave ulice Bosne i Hercegovine kada igra naša reprezentacija. Dok se s nestrpljenjem iščekuju veliki sportski nastupi, kolektivno ludilo i sreća postaju vidljivi na svakom koraku – od Sarajeva i kultne Vječne vatre pa sve do bh. dijaspore širom svijeta. Ali šta se zapravo krije iza te potrebe da u sportu tražimo kolektivni zanos?
O psihologiji navijanja, sportskom zanosu i tome kako nas zajednički trenuci oblikuju, u emisiji “Sarajevsko jutro” govorila je psiholog Alma Mahmutović Katica.
Emocionalni predah od svakodnevnice
Kada reprezentacija pobjeđuje, ili kada samim učešćem na velikim prvenstvima piše historiju, građani dobijaju prijeko potreban osjećaj nade i zajedništva. Prema riječima Alme Mahmutović Katica, takvi trenuci nam omogućavaju da nakratko pobjegnemo od vlastitih životnih izazova.
“To se zove, u suštini, jedan emocionalni predah od naše negativne svakodnevnice,” objašnjava Mahmutović Katica.
Naš mozak je neuroplastičan i kroz evoluciju je programiran da stalno brine o budućnosti i preživljavanju, često nas držeći u režimu konstantne opasnosti. Pozitivni sportski događaji nam pomažu da te misli preusmjerimo na konstruktivne i pozitivne teme, čime direktno jačamo ne samo psihološki, već i fizički imuni sistem.
Gdje prestaje strast, a počinje eskapizam?
Ipak, psihologija jasno definiše granicu između zdrave sportske strasti i onoga što se naziva kolektivni eskapizam. Zdrava strast obogaćuje život, donosi radost i osjećaj pripadnosti. Međutim, izazov nastaje kada navijanje i sportske aktivnosti postanu jedini izvor zadovoljstva, odnosno kada služe kao trajni bijeg od suočavanja sa stvarnim, privatnim životnim problemima. Ključ je, kako ističe psiholog, u balansiranju svih aspekata života.
Padaju maske: Zašto u transu grlimo neznance?
Jedan od najfascinantnijih fenomena u sportu je trenutak kada postignemo gol. U tom kolektivnom transu, ljudi koji se nikada ranije nisu vidjeli, odjednom slave zajedno, bez obzira na godine, društveni status ili političke stavove.
Čovjek je arhetipski društveno biće sa dubokom potrebom za pripadanjem grupi. U trenucima zajedničkog uspjeha stvara se kolektivni identitet. Dok u svakodnevnom životu često nosimo maske i krijemo emocije zbog straha od osude, u gomili – na tribinama ili na ulici – dobijamo neku vrstu “emocionalne dozvole” da budemo autentični i spontani.
“Kada vidimo da mnoštvo ljudi pokazuje identične emocije… te maske padnu,” navodi Mahmutović Katica, naglašavajući da je izbacivanje pravih, zdravih emocija izuzetno korisno, jer njihovo potiskivanje vodi ka tjeskobi i frustracijama.
Sport je u konačnici samo najbolji pokazatelj onoga što možemo primijeniti i u drugim sferama života: zajedništvo nas čini jačim, snažnijim i spremnijim da dijelimo i dobro i zlo u našoj svakodnevnici.
