Rat u Bosni i Hercegovini ostavio je neizbrisive tragove u životima ljudi. Rasema Ražanica izgubila je supruga i brata, ali kroz pisma, ratne dnevnike i vlastitu snagu uspjela je preživjeti i nastaviti dalje. Njena priča svjedoči o stvarnosti koja se ne može zaboraviti.
Bili smo sretni. Imali smo lijep brak, živjeli smo sretno u slozi, u ljubavi. Velike ambicije smo imali za budućnost – priča nam Rasema.
Sreću u sarajevskom naselju Soukbunar prekinuo je april 1992. godine. Rasemin suprug Fahrudin, mladi oficir i komandant kriznog štaba, položio je život braneći grad na padinama Zlatišta. Ona ostaje sama sa sedmogodišnjom kćerkom Nejrom, pod neprestanim granatama.
-29. april ’92. godine ostaće mi jedan od najtužnijih dana u mom životu kada je on smrtno stradao. U tom pokušaju da se spasi s borcima i stanovništvom, bez oružja i i koliko su mogli da odbrane – on je smrtno stradao. Pogođen je na padinama i izvučen je u jutarnjim satima, ja sam to teško podnijela sa kćerkom i do nekoliko dana kuca je granatirana – prisjeća se Rasema.
U najtežim danima opsade, pokušavala je svojoj kćerki nadomjestiti i oca i sigurnost koju je rat oduzeo.
-Nastojala sam da se više druži bez obzira koliko je bio rat, ona je pisala pjesmice, crteže, vodila ratni dnevnik – dodaje Ražanica.
Supruga je ukopala na mezarju Kovači. Rasema je istovremeno nosila teret nesigurnosti o sudbini svog brata, nije znala da je on zapravo živ, jer su svi mislili da je poginuo još 1992. godine. Kada se formirao Crveni krst, poslala je pismo u nadi da će saznati nešto o njegovoj sudbini. Mjesec dana kasnije stigla je dugo iščekivana pošta i odgovor.
Njen brat, profesor u Srebrenici, slao je pisma koja svjedoče o gladovanju i patnji u zaštićenoj zoni UN-a, sve do jula 1995. kada je veza s njim potpuno prekinuta. Najpotresnije svjedočanstvo Rasema čuva u komadu papira. To je bila posljednja bratova poruka, ispisana u trenutku dok su muškarci Srebrenice kretali na put smrti. Pismo je preživjelo jer je plutalo na vodi.
-Kako sam okrenula tu dvolisnicu vidim njegov rukopis, ja sam vrisnula, bilo mi je od sreće. Bilo mi je i teško i bila sam sretna što je moj brat živ. Napisao je da se nalazi u mjestu Sućeska Srebrenica, da je vrlo teška situacija – da su ostali bez hrane, odjeće, obuće, soli… Ja sam tragala za posmrtnim ostacima moga brata 17 godina i pronadjeni su ti neki prvi posmrtni ostaci, međutim to je bila tercijalna grobnica samo jedan dio. Obavljena je dženaza u Memorijalnom centru Potočari – kazala je Rasema.
-Samo ću reci zadnju rečenicu, mi kao narod moramo biti jaki i složni, da se okrenemo jedni prema drugima, da budemo jedinstveni jer samo nam Allah može pomoći – zaključuje naša sagovornica.
Danas, Rasema ponos pronalazi u kćerki i unucima, ali tišina u njenom domu i dalje odjekuje glasovima onih kojih nema.
