Hasija Borić, BiH glumica govorila je o predstavi “Hasanaginice, kako ti je ime”. Predstava tematizira nasilje nad ženama i femicid. Autorica I glumica koja igra glavni lik govorila je o predstavi , iskazu zlostavljanih žena podizanju svijesti o značaju progovaranja i dizanja glasa protiv femicida.
„Prije dvije godine bilo je obilježavanje, ubojstva, mučkog, svirepog ubojstva koje je potreslo cijelu Bosnu i Hercegovinu, Nizama Čimović. I mene su Nerma Šarić iz Gradačca i Ziljka Spahić Šiljak pozvale i dale su mi nekoliko tekstova ispovijedi žena koje su one dale pred sudovima i u, sigurnim kućama. I ja sam to čitala tamo u Gradačcu. I onda sam osjetila neku ogromnu energiju. Znate, to je, to je bilo tako puno žena u sali koje su bile ogorčene. To je već treći femicid u Gradačcu. I te su se žene osjećale nesigurno, ali su imale neki naboj da sam ja mislila da one mogu promijeniti državu. „ kaže Borić i dodaje :
„Znate, ja sam njima rekla, “Iskoristite tu svoju energiju ne samo da kukamo, nego da nešto napravimo i da mijenjamo nešto malo što je u našoj moći.” I onda sam ja uzela te tekstove i odlučila da napravim predstavu i napravila sam je tako što sam izabrala iz naše prošlosti, iz patrijarhata, to jesu najveće svete pjesme našeg jezika koje imaju jednu snagu. Hasanaginica je nešto što je zadivilo cijeli svijet. Ona ima jednu antičku snagu, ali sadrži u sebi kad ga, kad je analiziramo, zapravo zlostavljanje. Od muža koji je tjera od djece, pa čak i bebu sa dojke joj skida, što ni po šerijatu nije, jer majci pripada ona beba koja, …i ja sam pronalazila takve u, u povijesti u našoj dramskoj narodnoj literaturi takve… I-i u sevdalinci, naravno, tradicionalnoj bosanskoj pjesmi, takve primjere i pokušala sam spojiti taj period u kome je patrijarhat bio jaki, u kojima su, dominantno religiozni, znači, zakoni određivali položaj žene u društvu. Ja sam htjela pokazati koliko je on i dalje zapravo prisutan. „ ističe Borić
Osvrnula se i na reakciju publike.
„Vidite, publika sluša pobožno cijelu predstavu, pobožno. Sad kad smo napravili predstavu, ja sam onda govorila o onom momentu kad je, kad je, kad se osjećao bunt u sali, kad je, kad je bilo riječ o svježem obilježavanju smrti- Nizame , stravično. Ovo publika sluša. Znate da je trajalo i tri sata. Niko se ne bi pomaknuo iz sale. Mi smo tako uvezali taj tradicionalni patrijarhalni – bosansku povijest kroz literaturu i ovo što su ispovijedi žena jer u krajnjoj liniji zbog toga smo, i zbog toga smo i pravili predstavu da povežemo taj prvi dio tradicionalni da pokažemo koliko je on još uvijek jak danas. I tu smo gradili šest, ispovijedi vrlo potresnih ispovijedi žena ..Ali ono u što sam sigurna da se moja predstava neće završiti tragedijom i da ja moram se pobuniti. Predstava mora biti krik. Predstava mora biti pobuna. Završavamo onako krikom jedne argentinske mlade spisateljice. I eh, onda sam napisala na kraju, na kraju razmišljanja kako završit jednu repliku na Ajkarmelu koju je u Ovošći cijela sala prihvatila, jer starija publika zna odlično tu melodiju, a ja podijelim u afiši tekst pjesme koja ide;: „Mi smo protiv zlostavljača i njihovih pomagača. Protiv licemjera tog društva i borimo se.“
