28. august – posljednji veliki masakr na ulicama Sarajeva
U bolnici smo zbrinjavali povrijeđene i bolesne. Bio je topao augustovski dan.
Tada smo čuli sirene i pozvani smo na staru hirurgiju. Dovezena su 84 teško ranjena građanina Sarajeva, a 43 su poginula na licu mjesta.
Granata ispaljena sa položaja četnika pala je na sjevernu kapiju grada i napravila pravi pokolj među ljudima koji su tražili samo hranu. Među poginulima su bila i troje male djece, koja su bila u pratnji starijih.
Sjećam se da sam praktično utrčao na staru hirurgiju, završivši operacije na ortopediji. Moj tadašnji šef, profesor Safet, samo je rekao:
„Ismete, trči dole, pravi je pokolj građana Sarajeva.“
Već dugih godina opsade navikli smo raditi bez ikakvog snabdijevanja – struje, vode – ali tada, već prekaljeni ratni hirurzi, mogli smo učiniti mnogo.
Ušao sam u operacione sale, a pacijenti su već bili trijažirani. Gledao sam kojem stolu ću prvom prići, a dob pacijenata bila je presudna, jer je medicinska trijaža već bila urađena.
Doslovno smo operisali cijeli dan i cijelu noć, završavajući sa zorom koja je svitala 29. augusta 1995. godine.
Težina povreda, razaranja ljudskog tkiva, bola i nesreće koja je pogodila grad prevazilazila je ljudsko iskustvo.
Iskustva ratne hirurgije, koja s pravom baštinimo, u udžbenicima hirurgije nazivaju se „Sarajevska škola ratne hirurgije“.
Spašavanje ljudskih života toga dana, smanjivanje invaliditeta i ublažavanje bola ranjenim, s pravom je časna i uzvišena epopeja ratne medicine opkoljenog Sarajeva.
U ime svih žrtava opkoljenog Sarajeva, u ime sve boli kojoj smo svjedočili – svjedočenje i podsjećanje naš su zalog da se povampireno zlo uništavanja nevinih ljudskih bića nikada više ne ponovi, ali i opomena silnicima da će kazna doći.
Sjećam se s toplinom svih građana Sarajeva, kao i medicinskih radnika, čije je ime sinonim za sve ono što je plemenito, časno i dostojanstveno.
