Na Igmanu na Brezovači danas je, u organizaciji porodice i Udruženja “Grom u njedrima Igmana”, na mjestu posljednjeg počivališta obilježena 33. godišnjica pogibije Čedomira Bate Domuza, heroja Igmana.
Proučene su fatihe i odana počast i njegovom saborcu Adnanu Došliću Blondiki, čija je posljednja želja bila da bude ukopan uz svoga prijatelja i saborca Čedomira.
Počast su odali i cvijeće položili članovi porodice među kojima su kćerka Sanja Selma Sadiković, supruga Vesna, sin Teo i unuci Abdulah i Jahja, članovi porodice Smaje Some – najstarijeg borca sa Igmana, nekadašnji saborci, predstavnici Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, delegacija 2. pješadijskog (rendžerskog) puka OS BiH, predstavnici Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Federacije Bosne i Hercegovine, načelnik Općine Hadžići Eldar Čomor, članovi boračkih udruženja iz Hadžića i drugih općina te koordinacije boračkih udruženja Kantona Sarajevo, Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja, Udruženje Crni Labudovi i mnogi drugi.
Nakon odavanja počasti, ceremonija se nastavila obraćanjem načelnika Općine Hadžići Eldara Čomora koji je naglasio značaj njegovanja kulture sjećanja i pamćenja heroja kao što je Domuz te Domuzovog prijatelja i saborca Nihada Šehića, koji je ispričao dijelove Čedomirovog ratnog puta.
– Bio je jedini koji je odbio da učestvuje u formiranju parapolicijske jedinice, koju su snage SDS-a željele oformiti od policijskih službenika Srba – kazao je i naglasio da je Domuz očuvao ono što je bosansko, dokazujući da hrabrost i čast nemaju etničke granice.
Okupljenima se obratio i Teo Domuz, Čedomirov sin, koji je istaknuo koliko je važno sjećati se poginulih boraca i šehida te da je dužnost mlađih generacija da borbu nastave – učenjem i radom.
– Kao dijete bio sam jako vezan za njega. Nije bilo lako u tim godinama, ali sjećanja koja me vežu za oca i sve što mi je prenio – i danas su u meni. To je dio mene. Nema dana da ga ne osjetim u sebi, a biti ovdje, zajedno sa drugima koji pamte i poštuju, za mene je lično i važno – kazao je Teo Domuz.
Čedini unuci Abdulah i Jahja Sadiković, uveličali su ovu godišnjicu emotivnim recitovanjem koje je izmamilo suze okupljenih. Jahja je prisutne podsjetio na nedavno preminulog Josipa Pajakovića – velikog Bosnoljuba, recitujući njegovu monodramu “On meni nema Bosne”, dok je Abdulah premijerno recitovao poemu o svome djedu, koju je ovim povodom napisala Alma Rizvanović – Kovačević, rukovoditeljica Odsjeka za edukaciju Memorijalnog centra Sarajevo, a koju donosimo u cjelosti:
O Čedomiru Domuzu
Ne tražite me u vojnim paradama, ni u zlatnim slovima historije koju drugi pišu.
Tražite me tamo gdje je bilo najteže — na Igmanu, u mećavi, u tišini borbe za grad koji su htjeli da ugase
Tražite me u očima saboraca, u riječima: “Nećemo se povući.”
U zvuku prvog koraka kroz snijeg, kad znaš da iza tebe nema ničega osim naroda koji te gleda kao zadnju nadu.
Nisam poginuo da bih bio slavljen.
Poginuo sam da Sarajevo preživi.
Da ljudi koji nikad nisu čuli moje ime, mogu voljeti, disati i gledati kroz prozor u mir.
Ja sam bio vođa, ali nikad iznad svojih. Bio sam brat, i onima što se zovu drugačije i mole drugačije.
Bio sam Bosna u najtežem času.
Nisam tražio spomenik — tražio sam istinu.
I da budem ukopan tamo gdje sam stajao posljednji put kao slobodan čovjek – na Brezovači, s borcima iz svih ratova, pod istim nebom.
Ako me zaboravite, zaboravićete ono najljudskije u sebi.
Zato me ponekad potražite u tišini planine.
U šapatu šume na Igmanu.
U oku onih koji nikad nisu napustili svoj narod.
Ja sam taj Čedomir, o kojem pričate i kojeg se sjećate…
I dalje sam tu.
S vama.
Za Bosnu.
