Merisa Karović-Babić iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, bila je gošća Špice. Govorili smo o knjizi “Sigurnosne zone Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: Prijedlozi, motivi i ideje tokom 1992. godine.”
-Karović je naglasila da je na današnji dan prije 32 godine usvojena je rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a.
-Dakle tog šestog maja 1993. godine u Vijeću sigurnosti se do kasno u noć raspravljalo o situaciji u Bosni i Hercegovini. Prije 32 godine u ratnom okolnostima, u vremenu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, se raspravljalo o stravičnim zločinima počinjenim na području Republike Bosne i Hercegovine i tražilo se neko rješenje po pitanju zaustavljanju tih zločina. Međutim, rezolucija koja je usvojena tog 6. maja, zapravo nije ponudila konkretna rješenja, šta i na koji način zaustaviti zločine u gradovima koji su proglašeni sigurnim zonama UN-a. Radilo se o šest bosanskohercegovačkih gradova, da podsjetim Srebrenica, koja je 16. aprila 1993. proglašena za sigurnu zonu, a potom ovom rezolucijom od 6. maja drugih pet gradova. To su Sarajevo, Tuzla, Bihać, Goražde i Žepa su također proglašeni za sigurne zone UN-a. Taj termin upotrijebljen je u rezoluciji Vijeća sigurnosti i čini se pronašao se termin koji najmanje obvezuje.
Knjiga koju sam ja objavila nedavno, govori o sigurnosnim zonama UN i možemo skrenuti pažnju na razliku između ta dva termina.
Ova knjiga ukazuje na propuste, zbog čega je koncept sigurnih zona, koje su rezolucijom usvojene 1993. godine bio osuđen osuđen na neuspjeh i zbog čega je u konačnici počinjen genocid u dvije o šest sigurnih zona, poručila je Karović.
