Prim. dr. Jasmina Hanjalić govorila je za Sarajevsko jutro o tome koliko se javljaju pacijenti u ovom periodu kada svjedočimo velikim temperaturnim oscilacijama, prizi pacijenata ali ujedno i ljekara.
Postoje li univerzalni savjeti koji se mogu slijediti, jer na vremenske prilike ne možemo utjecati?
“Ne možemo utecati na vrijeme, možemo na sebe. U jednom periodu života sam shvatila da je vrijeme u nama. Kažu mi pa kako doktorice vrijeme u nama? Pa lijepo nek je vani kiša, snijeg, ti lijepo vrijeme napravi u svom srcu. Ako nešto boli, može se popiti paracetamol svako ima u kući, ako nešto zapinje, kuk škripi, zglobovi, nije kraj svijeta. Ljudi s godinama moraju imati neka hronična oštećenja, pitisak astmu, za sve postoje lijekovi. Uzmite svoje lijekove, radite ono što volite što želite, činite ono što vas usrećuje, kontaktirajte s ljudima s kojim želite i tako ćete vi zapravo se suprotstaviti tom lošem vremenu koje je klimatsko”, kazala je doktorica.
“Ljekari ne mogu postati imuni”
“Tvrdim da doktori a naravno i naše kolege tehničari nisu imuni na tuđu bol. Imamo empatiju za sve bolesne pogotovo za djecu i vjerujte da to jako teško podnosimo. Najčešće to prepričavamo jedni drugima kada dođemo sa terena jer se razumijemo. Mišljenja sam da naša ustanova i ustanove koje se bave sličnim poslovima bi morale imati i neku psihološku podršku, stručnu psihološku podršku. Ja sam više puta predlagala, jer to procesuiranje stresa koje mi svakodnevno srećemo, veoma je teško”, dodaje doktorica Hanjalić.
“U grob ću odnijeti sliku dječaka sa autićem u ruci”
Doktorica je podijelila jednu od situacija tokom svog rada koja će joj ostati urezana u sjećanje do kraja života.
“Ja sam prošle godine reanimirala dijete od šest godina, dijete je bilo mrtvo, ja sam vidjela da je bilo mrtvo, svi smo vidjeli, ali ja sam ga reanimirala sat vremena. Kao iskusan doktor, majka, nisam mogla da kažem da je mrtvo, dala sam devet adrenalina naravno bezuspješno. Ne možete oživjeti mrtvog čovjeka. To sam nosila deset dana najmanje i cijeli moj tim koji je tog dana reanimirao to dijete, deset dana smo bili “out”. Stalno ta slika tog djeteta a pogotovo autić koji je on držao u ruci. Zamislite dječaka koji je umirao i još uvijek drži taj autić u ruci, tu sliku nikad neću zaboraviti odnijet ću tu sliku u grob“
