Kozija ćuprija

Preko Kozije ćuprije prolazila je Carigradska džada kojom su u Sarajevo stoljećima ulazili musafiri i trgovci, rođaci i ahbabi...sarajevske hadžije ali i vojske i veziri....
Ovdje se postrojavao i odbor za doček valije. Poštujući protokol, u skladu sa temesukom ,što ga odredi kadija:
s desne strane sultanove namjesnike prvo su pozdravljale kadije, onda muderisi, ulema, uglednici, pa softe, spahije, janjičari, tek onda zanatlije na čelu sa pekarima...
U upamćenim dočecima ostade dolazak vezira Ali-paše Derendelije maja 1813.godine. Svi svečano poredani , pripremili i šerbe i kahvu dočekušu, al' vezir i ne sjaha s konja, narezili domaćine i produži u Sarajevo s pratnjom od 1200 Arnauta i vukući 2 topa...e, to mu Sarajlije ne mogaše halaliti da bez dočekuše u šeher udje, pa mu ne ispekoše ni sikterušu kad ga najuriše nakon manje od 2 godine...
Sa Kozije ćuprije Sarajlije su i ispraćale trgovce na put , te rodjake i prijatelje na hadž u Meku i Jeruzalem...do prostora koji i danas nosi ime Hadžijska ravan...
Pravoslavno je stanovništvo ovdje dočekalo 1868. godine i Staku Skenderovu kad se vratila s Hadžiluka.
Ovdje je u to vrijeme uvijek bilo živo i veselo.Pušilo se na čibuk, pilo šerbe za pohodnju....

Tek je u legendama i predanjima ostalo zabilježeno da je ćupriju podigao siromašni kozar, jetim Meho. Koza mu iskopa pune ćupove blaga od koga on iz zahvalnosti podiže Koziju ćupriju.

Druga legenda kao čuvare koza koji nadjoše blago pominje dva brata Sinana i Mehmeda.
Sinan podiže Kečendi (u prijevodu-kozara) Sinanovu džamiju u Sarajevu, a Mehmed most- keči kupru, Koziju ćupriju.